Nije se pomerio s mesta, dok se nije pomerio. Nije me pogledao, dok me nije pogledao. Njegovi dlanovi su pronašli moje obraze i znam da me nije poljubio, dok me nije poljubio. Baš tu, baš sad, na terasi sa pogledom na luku.
Studiozno, vodeći ljubav sa mnom, usnama. Lagano, milujući mi potiljak. Željno, pribijajući svoje telo mojem.
Dok sam u rukama još uvek držala šoljice kafe...
"Vrati se kući, sa mnom...", šapuće mi na uho.
"Neću", odgovaram promišljeno. Dobro se sećam njegovih reči. Rekao je da ću patiti. Neću. Već sam završila sa patnjom i pomirila se sa izgubljenom bitkom. Sada je pred nama rat. Prekrasan rat, kako sam jednom čula i ko god da odnese pobedu, predaće onom drugom teritoriju. Jer to je takav rat. Ako pobediš, primaš nekog u svoje srce i taj postaje vladar uzurpirane teritorije.
"Vrati se sa mnom, Olivera...", glas mu odiše autoritetom, dahom mi miluje vrat, a rukama stiska telo.
"Ne. Popijmo kafu, molim te."
"Vrati se sa mnom kući!", pušta me iz naručja i trudi se da mi ulovi pogled, a kada to učini, stane.
Zaista neću.
"Konstantine, ja nisam marioneta, ti nisi lutkar. Ne vraćam se s tobom dok mi odmor ne bude gotov. Čak i kada se vrstim, opet neću s tobom, jer ja imam svoj život. Imam zakonom zagarantovanu slobodu od svoje osamnaeste godine i dokaz da sam uračunjiva. Ne, imao si bezbroj prilika, rekla sam ti. Sada je ne..."
"Olivera...", već reži, ali kafa mi je bitnija. Glava me boli što od previše pića, što od njegovog prisustva, što od parfema kojim me zavodi.
"Ne, Olivera. Ne mešam posao sa zadovoljstvom čak ni kada posao završim. Tome si me naučio upravo ti."
"Nateraćeš me da pojedem sopstvene reči, zar ne?"
"O, dragi... Da sam to želela, odavno bi te ponudila Gvakamolijem za prilog, ali ne. Nećeš pojesti svoje reči, već ćeš shvatiti šta si propustio. Zaljubljena jesam u tebe, ali ako te zavolim... Ako krenem tim puten, povredićeš me bez da trepneš. Svesna sam toga, baš kao što sam svesna i da sam se izlanula a nisam trebala. Idi sada... Idi i pusti me da sama poližem svoje rane dok su male. Pored tebe sam se osetila poniženo, odbačeno i nepoželjno. Moje samopouzdanje to ne može više da podnese. Idi. Povređivaćeš me iznova i iznova, jer ja ne trpim nikom, a ti ćeš pokušati da me preuzmeš...", moj je govor dugačak, njegovo je držanje ratoborno, ali znam šta radim. U ovom ratu treba zaigrati na oba fronta, dati nadu, dati priliku. Dala sam mu oba, ali ako ih ne iskoristi, od našeg prelepog rata ostaće samo pokušaj.
Zato igram igru koju mogu dobiti.
Odbijanjem do prihvatanja.
Kontriranjem do spoznaje.
"Misliš da sam takav? Da ću te kontrolisati? Posedovati? Olivera... Olivera, nemaš pojma. I svo odugovlačenje i advokat koji je dolazio umesto mene... Sve je bilo da ne bih požurio i onako neminovnu stvar. Nemaš predstavu koliko sam slušao o tebi. Čuo. Kada sam te video u klubu sekunde su falile da te povučem u mrak..."
"Da i da me pričepš, lepo si rekao."
"A da ćutiš? Da te odvedem, samo Milošu da javim. Onda, na sastanku... Moja si, Olivera! Stvorena za mene."
"Ja ne unam šta mi je činiti, ali znam da se ne vraćam još kući", pomirila sam se sa činjenivom da ni Kosta ne bi otišao, "Ako želiš, ostani ovde, ali ostaćeš kao moj prijatelj. I budi svesan da ne mirujem..."
I naravno, nisam mirovala, jer me je opseo svojim dlanovima, putešestvijem koje je pravio po mom telu.
Naravno da sam gibala, uvijala se, balansirana još uvek zauzetih ruku kafom, jebala me kafa, odgovarala na njegove poljubce.
Onda mi je kafa dopizdila i bacila sam šolje na mermerni pid terase, samim tim uhvatila ga rukama oko vrata i još čvršće nogama oko struka.
Pa kada je bal, neka se igra valcer, zvonilo mi je u glavi i znala sam da naš prekrasni rat kreće.
Pomicala sam se u ritmu koji je diktirao. Dok je hodao mermerom, dok je hodao po develom tepihu, dok je otvarao vrata kedne od soba i na karaju, dok me je spuštao na krevet.
Iako bade mantil nije bio neka barijera, svakako jeste bila. S uživanjem je povukao vrpcu, kao da pušta neki do svojih projekta u funkciju i sa uživanjem prelazio pogledom po mom telu.
Sa istim uživanjem sada sam ja posmatrala njegovo kretanje, dok me je ljubio svuda gde je mogao da me dotakne. Rukama, jezikom, usnama.
Uživala sam.
Uživala sam u apsolutno svakoj sekindi, čak i kad mi je grupo odigao zadnjicu, a rukave bademantila iskoristio da me ogranični.
Uživala sam u vibrirajućem smejuljenju na mojim bedrima. U senzaciji jezika na klitorisu.
U trenutku ispunjenja moje čežnje, u zadovoljstvu apokaliptičnog orgazma, u postorgazmičnom maženju.
Uživala sam...
Uživala sam jer prelepi rat je krenuo, dala sam povod i krenule su prve igre.
Moje je da odgovorim pravim potezom...
"Kuda", podigao je glavu oslanjajući se na lakat.
"Ti nisi hteo da odeš, pa ću otići ja. Ne brini, apartman je zakupljen na duže, ali ti savetujem da odeš pre nego što se zakupci vrate."
"Olivera, ozbiljan sam. Kuda?!"
"Idem. To si želeo? Zar ne?", setim se svakog direktnog pristupa i svakog odbijanja s njegove strane.
Ne igram igrice, prestarela sam ih, ali sada sam rado zaigrala. Što da ne, 'Između dve vatre' bila mi je omiljena. Dvojica te gađaju, ti bežiš ili hvataš lopte. Ovu sam loptu uhvatila i zaslužila jedan život. Ako želim da taj život zadržim, moram da isključim žensku sujetu i uključim razum. Njegove reči jesu bile zavodljive, ali moj razum i dalje nadvladava srce. Srce je palo na njega, još na onom prvom sastanku, ali razum ne daje da više srce bude povređeno. Zato srcu dajem otklon dok razum smisli nov potez u ovoj igri.
Uzimam svoju haljinu od sinoć, navlačim je na znojavo telo i prelazim prstom preko unutrašnje strane butine, "Upravo zbog ovog imam tablete za dan posle", pokažem sedefasto presijavanje na mom prstu, zatim isti prst obrišem o haljinu.
Kontracepciju odavno koristim, ne treba mi druga, ali spoznaja na njegovom licu bila je neprocenjiva.
"Olivera, stani", držim se za bravu. Ako kaže još jednu reč, ostaću.
"Slušaj", čujem šuštanje, sigurno oblači pantalone, jer ga ne gledam, "Došao sam zbog tebe..."
Srce preskače ritam...
Nema šanse.
"I tako sam želeo sinoć da te vidim, ali avion... Miha... David... Oni su znali da stižem, ali ne i da kasnim. Trebaš mi!"
"Ne, ne trebam ti", želim da mu verujem, i verujem mu. A tako bih volela da mu ne verujem.
"Čekao sam da se sve završi, ali ti... Ti si nemoguća!"
"Ja sam ćerka svoje majke i tatin sin, šta tu nije jasno? Neću ostati, Kosta. Idem."
"Nemoj...", te su reči stajale u vazduhu dok sam zatvarala vrata za sobom.
Ono jutro kada sam prespavala u njegovom stanu... Mogao je da kaže reč. Veče pre u klubu, mogao je da kaže. Na silnim našim poslovnim ručkovima, mogao je da kaže.
Ne, on je hteo da dam otkaz.
Ne, on ne meša pića!
Ne, on 'ladno peva sa mojim ocem i odjebe me.
Sujeta skakuće, razum je stišava.
Samo hladna glava, Olivera...
Samo hladna glava...
Biće hladna sutra, jer sada mi se plače. Dobila sam komad nezadrživog i rešila da komad bacim.
Ali, tako je... Prelepi rat zahteva žrtve, prelepi rat ni malo nije jednostavan...
"Vrati se sa mnom", poruka je koju ignorišem, ali koja mi govori sve što trebam znati.
Prelepi rat je u toku...
