Dan za danom, nedelja, nedelja za nedeljom - dva meseca.
Kosta me izbacio iz takta tri puta, ja mu uštinula jaja pet.
Još uvek upoznajemo jedno drugo pa dođe opravdano što mi kida svaki nerv kao da trza po manodlini. Nekada izbrojim do deset, nekada vratim, ali u glavnom brojim.
Posla je bilo preko glave, vremena premalo, pa sam radije brojala nego spavala sama u krevetu. Kosta je bio taj koji me prizemio, poređala sam prioritete i donela bitne zaključke.
Posao je zadovoljstvo, nije potreba, ali svrha života nije posao već življenje.
Plananovi za restoran su lepo išli, nekoliko kozmetičkih, ali ne i funkcionalnih izmena, tako da sam bila zadovoljna.
Sonja me čekala sa kafom češće nego sa papirima, ceo tim u očevoj firmi znao je šta je čiji posao. Moje je bilo da radim svoj. Da budem arhitekta puno radno vreme, a dopunski da vodim firmu. I mogu reći, imala sam uspeha.
Tu i tamo nesporazum kada pokušam da nedokazanima dokažem gde greše, ali i to se daje rešiti.
"Kafa nije bila u redu?", Sonja donosi dve fascikle, imam dva sastanka.
"Zamislila sam se, kafa se ohladila. Imam još pola sata, hoćeš da mi praviš društvo?", volim ovu ženu.
"Hoću!"
Dva sastanka koja imam nisu ni teška, ni komplikovana. Ali sam umorna, tako da sada shvatam svo ono tatino sedenje u kafani. Bolje da bude odsutan, a neko drugi da se koči sa sastancima nego da dolazi kući mrtav umoran.
Nije mi u potpunosti prepustio firmu, ali najveći deo posla je prebacio na mene, a on, pametno, sedi u kafani.
"Nemoj i ova da se ohladi", spušta kafu ispred mene i divan moris širi se prostorom, "Treba da učiš od starijih i da mi daš te dve fascikle da ih odnesem dalje. Treba da predaš sastanak Stankovićki i Stošiću, pa kada finaliziraju dogovor, ti samo proveriš urađeno. Tako radi pravi poslovođa."
"Znam, teta Coko, ali ne smem tatu da razočaram. Molila sam za ovaj posao...", neko je pokucao na vrata i prekinuo me u mislima.
Lagano, skoro prestravljeno ušla je devojka koja radi na prijemnici...
"Izvoli Sandrice", sva je slatka i preplašena, skoro počela da radi, krije se od muškaraca, glavu spušta pred ženama.
"Traži vas vaš suprug. Izvinite, nisam znala da ste udati."
"Crn i visok?", pitam šaljivo, a onda vidim da joj usta postaju ravna crta.
"Ne, plav i visok. Izvinite..."
"Sandra, dušo, pogledaj me u oči. Moj bivši muž je plav i visok. Ako je plav i visok ušao u zgradu, uskoro će stići i crn i visok, a onda će biti sranja. Uvedi plavušana", kažem joj i proverim telefon. Slobodan je ponovo moj vozač i sigurno javlja Kosti šta se dešava...
U moju kancelariju ulazi prvo buket cveća, a za njim i Sava. Osmeh mu je širok, naperfemisao se kao gradska kurva, hoda kao da je krenuo u zavođenje.
Nakašljem se, ali to ga ne pomete, imam osećaj da će mi svakog trena gurnuti jezik u usta...
"Gospođa Milosavljević ima sastanak, kažite šta vam treba", Sonja, zovite me Pitbul, skrštenih ruku staje ispred Save.
"Milosavljević?!"
"Savo, kaži šta ti treba, imam sastanak!"
Ne obazire se na dve žene koje stoje ispred nas, "Zar da se tako dočekujem?"
"Koliko se sećam, devojka ti je trudna, loše ti je išao posao, a razvedeni smo bez malo godinu dana. Pričaj, kasnim!", podbočim se na sto, iz nekog razloga vidim ga duplo. Šta je Sonja skuvala uz kafu?
"Oljice, Oljice... Ja te i dalje volim! Ostavio sam Anu, ipak si ti žena koja..."
Ne čujem ga više, ali zato vidim Kostu koji umire od smeha. Drži se za stomak i bez glasa se smeje.
Pa, nasmejmo ga još malo!
