Statika

Poglavlje 3

12. lipnja 2016., poslijepodne; zračna luka Gatwick (London)

Let iz Pariza je kasnio.

Mordecai se nervozno šetao s jedne strane na drugu pokraj kontrolne točke kroz koju su, prema riječima jedne od recepcionarki, trebali proći putnici s leta EZY33711 i bio ljut na nešto u vezi s tim letom, ni sam ne znajući dobro na što točno.

Možda je bio ljut sam na sebe. Umjesto da poput svakog normalnog čovjeka otvori dosje djeteta koje je trebao posvojiti i pročita sve o njemu, on je... Pa, on je taj dosje na kraju i otvorio, ali par minuta prije nego što je u žurbi izašao iz svoga stana. Jedino što je uspio pročitati bilo je ime djeteta, odnosno djevojčice- Marie Daladier.

Istina, htio je pročitati dosje dok bude čekao, no kada je izvadio mobitel iz džepa, shvatio je da se ovaj, zbog nedostatka energije, isključio.

Pa ti opet reci da me sreća voli- obratio se u mislima jednoj od svojih starijih sestara koja mu je to običavala govoriti u najrazličitijim prilikama.

Pogledao je oko sebe. Pokraj njega je stajalo još nekoliko ljudi, uglavnom u parovima, koji su izgledali kao da također nešto čekaju. Zaključivši da su to najvjerojatnije njegovi supatnici, Mordecai je po tko zna koji put u zadnjih pola sata pogledao na veliki ekran koji je najavljivao dolaske i odlaske zrakoplova, i vidio da je let EZY33711, taj prokleti let, napokon stigao.

Parovi su nastavljali pristizati, zaustavljajući se nedaleko od njega. Neki su uza se imali i pločice s napisanim imenima. Mordecai se pokraj njih osjećao usamljeno i nepripremljeno te je očajnički čeznuo za odlaskom.

Napokon, klizna vrata pokraj kontrolne točke su se otvorila te su putnici počeli izlaziti van, jedan po jedan pokazujući cariniku svoje dokumente i prtljagu.

Grupa koju su Mordecai i nekoliko parova pokraj njega očekivali stigla je zadnja. Na čelu grupe je hodala niska debela žena, očito njihova odgojiteljica. Iza nje je sitnim koracima napredovalo nekoliko djece najrazličitijih uzrasta- najmlađemu je bilo oko sedam, a najstarijemu vjerojatno šesnaest. Zajedno su, uz nužan kaos budalaština mlađe djece i opomena pratiteljice, prošli kroz kontrolnu točku i zaustavili se vani.

Ne želeći gubiti vrijeme, Mordecai je prišao ženi.

-Oprostite, jeste li Vi možda predstavnica projekta...- započeo je, no žena ga je prekinula:

-Da, ja sam predstavnica projekta o posvajanju Europske unije. A Vi ste došli po nekoga od njih, zar ne?- žena je glavom pokazala djecu iza sebe. Mordecai nije trebao reagirati kako bi znala da je odgovor pozitivan.- Vaše ime?

-Mordecai Rottenberg.

Žena je iz pletene torbe što joj je visjela o ramenu izvadila mapu, otvorila je, izvadila jedan papir i usredotočeno se zagledala u njega.

-Znači, Vi ste onaj nesretnik- promrmljala je, a Mordecai je upitno podignuo obrve.- Marie Daladier, zar ne?

Kimnuo je.

-Evo, potpišite se ovdje- žena mu je pružila jedan od papira na mapi i kemijsku olovku, a sama se okrenula prema grupici djece i svojim snažnim glasom povikala:- Marie Daladier, dolazi ovamo!

Mordecai se potpisao na crtu koju mu je pokazala i pružio papir, mapu i kemijsku gospođi. Dok se potpisivao, iz grupe se izdvojila jedna djevojka i prišla im te je bila prvo što je Mordecai ugledao kada je maknuo pogled s dokumenata. To ga je natjeralo da umalo ispusti mapu, papir i kemijsku zbog nekog- vjerojatno prirodnog i lako shvatljivog- šoka.

Prvo što se dalo primijetiti na djevojci bila je njezina visina. Bila je jako visoka, sigurno viša od metar i osamdeset, te je Mordecai bio niži od nje za dobrih deset centimetara ili- zacijelo- nešto više od toga. Uz to je bila boležljivo mršava i blijeda, a crna odjeća koju je nosila je tek naglašavala boju njene kože. Ovalno lice istaknutih jagodičnih kosti bilo je gotovo pa cijelo prekriveno debelim slojem šminke- teška maskara na trepavicama, široka crna crta tuša na kapcima, grimizni ruž na usnama i, na kraju, puder, ne baš ravnomjerno raspoređen po obrazima i čelu. Oči su bile velike, svijetloplave, bez neke izražene emocije ili sjaja u pogledu, a kosa pepeljasto smeđa i ošišana vrlo kratko, gotovo pa na nulu. Oko djevojčina su se tanka vrata labavo zategnule dvije potpuno jednake choker ogrlice, majica koju je nosila bila je crna, s nekada jarko žutim primitivno nacrtanim licem i natpisom „Nirvana". Rub majice je visio preko gornjeg ruba kratkih hlača od crnog trapera, a obuvena je djevojka bila u jednostavne sandale s debelim potplatima i širokim crnim remenjem koje su joj bile uočljivo premale.