Statika

Poglavlje 27

6. srpnja 2016., podne; Curzon Street (London)

Amelie Fournier zastane.

Suhi joj je vjetar mrsio kosu, ulična prašina nagrizala nosnice, a visoko se zdanje sa staklenom fasadom prijeteće uzdizalo iznad nje. Na trenutak je, pogledavši ga, imala osjećaj da je zgrada promatra svojom neprirodno čistom bjelinom.

Uz to, nervoza joj je uporno nastavljala stiskati utrobu bez obzira na to koliko samu sebe uvjeravala da je sve u redu.

Ali, negdje duboko u svojoj duši, znala je da ne može biti. Jer nije baš normalno kad vas usred radnog dana nazove dečko i u slušalicu kaže jedino adresu na kojoj trebate biti što prije, i to neobično za sebe mrkim tonom.

Nije dugo čekala. Nakon samo nekoliko trenutaka, kada je pogled slučajno bacila u predvorje instituta, Amelie je primijetila Willema Osewoudta kako se- s listom papira u ruci- približava ulaznim vratima. Zatim je izišao i prišao joj, a izraz na njegovu licu nije jamčio ništa dobro.

-Willeme!- krenuvši mu ususret, Amelie je uvjerljivo lažirala osmijeh.- Drago mi je što te vidim. Zvao si me da dođem ovamo, pa...

Raširila je ruke, no Willem je i dalje ostajao namrgođen i njezin je zagrljaj vješto izbjegao.

-To poduzeće u kojemu imaš zamrznuti posao- prekinuo ju je, i bilo je to dovoljno da izbriše svaku, pa makar i lažnu, naznaku osmijeha s Amelieina lica.- To je Korporacija Deus Ex Machina, zar ne?- uputio joj je oštar pogled ravno u oči.- Da ili ne?

Zbunjenost na Amelienu licu preraste u strah, a ona, ne znajući što bi još, labavo odmahne glavom.

-Ja... Willeme, ja ne znam o čemu ti...- počela je zamuckivati, no Osewoudt ju je ponovno resko prekinuo:

-Šuti. To je Korporacija Deus Ex Machina, i ti me više nećeš zavarati- kratka, emocijama prožeta pauza.- Spominjao sam ti voditelja svog projekta i njegovu posvojenicu, nisam li? A jesam li ti pričao da već gotovo pa mjesec dana primaju prijetnje od nekog anonimnog tipa koji traži od njih da mu vrate nekakav Ključ?

Zastao je na trenutak kako bi se oštro zagledao u nju. Amelie je šutjela.

-E pa, prije otprilike isto toliko vremena je ta njegova posvojenica, Marie, pronašla u laboratoriju Rubikovu kocku- Willem nastavi.- Zadržala ju je i pokušala riješiti, a jučer je to i uspjela, a zatim se Rubikova kocka jednostavno raspala i iz sredine joj je ispala jedna zanimljiva stvarčica za koju smo odmah shvatili da može biti jedino taj tajanstveni Ključ i ništa drugo. Danas, kada je Marie donijela Ključ ovamo da nam pokaže, zapitali smo se: odakle ona Rubikova kocka u kojoj je bio skriven? Tko ju je donio u naš laboratorij?- glas mu se, ponajviše sam od sebe, povisio.- Pa smo otišli do naše recepcionarke i zamolili je da nam pokaže kojekakve snimke s nadzornih kamera. I znaš li što smo vidjeli? Znaš li?!

Tišina.

Willem okreće papir, podiže ga do Amelieina lica.

-Vidjeli smo ovo- dorekao je puno mirnije, ne razbijajući riječima tišinu.

Amelie nije trebala dugo proučavati sliku na papiru da bi prepoznala ono što je na njoj prikazano. Bila je to ona, u NIL-ovu hodniku, odjevena u crno, netom prije nego što je- s Rubikovom kockom u ruci- ušla u jedanaesti laboratorij, i nije trebala tu sliku kako bi se prisjetila tih trenutaka.

Napravila je dubok udah i nakratko zatvorila oči; više nije bilo smisla bilo što poricati.

-Rekli su mi- započela je tiho- da će obrisati te snimke. Da ih nitko neće vidjeti. Ja... Žao mi je. Stvarno- izbjegavala je gledati Willema.