Statika

Poglavlje 31

11. srpnja 2016., jutro; NIL (London)

Kada je Arlette, putem se umalo izgubivši, pronašla u institutu jedanaesti laboratorij i ušla u nj prethodno pokucavši na vrata, svi su već bili na okupu- John koji je zamišljeno proučavao opremu u ormaru, Mordecai i Marie što su o nečemu raspravljali stojeći kraj stola, Osewoudt koji je s nekime izmjenjivao poruke preko mobitela i Angela koja je strpljivo stražarila pokraj pisača u radu.

Čim je ušla, svi su se pogledi okrenuli prema njoj i sve su radnje na trenutak zamrle.

-Dobro jutro, Arlette- pozdravio ju je u svačije ime Mordecai.

-'Jutro, Rottenberg- Arlette odvrati, ostavljajući torbu na rubu stola. Pogledom je prešla preko svih prisutnih.- Kako ste?

-Dosta dobro- odgovorila joj je nasmiješena Marie.- Vi?

-Isto, hvala što pitaš- uzvrati joj osmijeh Arlette. Ponovno je proširila pogled na sve ostale.- Jeste li sredili ono oko čega smo se dogovorili u petak?

-Jesmo- ovoga joj je puta odgovorila Angela, vadeći iz pisača nedavno otisnuti list papira. Dohvativši sa stola kraj sebe podlogu za pisanje, zakvačila je papir za nju namjestivši ga iznad papira koji su već bili ondje, i iključila pisač.- Sve je, zapravo, jako dobro, i ostat će tako ako požurimo.

Pogledala je Mordecaija, vjerojatno očekujući da će on nastaviti, a on je ispravno protumačio znak i preuzeo riječi od nje:

-Marie i ja smo u subotu bili u Bolnici svete Mary. Malo smo se raspitali na recepciji i saznali da je Gottlieb najvjerojatnije još uvijek ondje.

-Najvjerojatnije?- Arlette se sumnjičavo namrštila.

-Da, najvjerojatnije- kimnuo je Mordecai.- Recepcionarka nam to nije htjela izravno reći pa sam se morao služiti logikom, no ne brini se, šanse su nam još uvijek preko devedeset posto. Diplomirao sam psihologiju, pouzdan sam u tim stvarima- potonju je rečenicu dodao ponajviše kako bi umanjio sumnju u Arlettinu izrazu.- A Osewoudt je za to vrijeme kontaktirao neke ljude i pronašao hakera koji bi nam mogao pomoći oko razvaljivanja sigurnosnog sistema bolnice. Evo, upravo se dopisuje s njim- pogleda Osewoudta.- Kakve su vijesti, Osie?

-Pristao je- ne prestajući gledati u mobitel, Osewoudt se odazvao.- Sada se pokušavamo dogovoriti oko cijene. On traži osamdeset, ja ustrajem na pedeset pet.

-Tako treba- pohvalio ga je šef.- Ako ne pristane za nekoliko minuta, digni cijenu do šezdeset pet. Pristane li na toliko, moći ćeš ga lako nagovoriti i na četrdeset.

Osewoudt je kimnuo dajući mu na znanje da je shvatio, i dalje šutljivo skoncentriran na mobitel u svojoj ruci i poruku koju je užurbano tipkao. Mordecai je uto ponovno pogledao Arlette.

-Još uvijek se sjećaš u kojoj je sobi, zar ne?- zanimalo ga je.

-Da, naravno da se sjećam- Arlette kimne.- Samo što postoji mogućnost da su ga preselili.

-Sumnjam da je tako- bio je to prvi put otkad je Arlette stigla da je John progovorio.- Naravno, postoji mogućnost da ga do tada puste ili presele u zatvor ili ludnicu, ali nema razloga da ga sele unutar jedne bolnice. Vjerujte mi, radim u policiji.

Mordecai je ozbiljno kimnuo, a Angela nije uspjela suspregnuti uzdah olakšanja.

-Sada trebamo smisliti plan, zar ne?- razgovor je zamro i Marie je bila ta koja ga je ponovno pokrenula.- Mislim, znam da već znamo kako što otprilike treba ići, ali trebamo to usustaviti. Tek tako, da se ne zabunimo.

-Istina- složila se Angela.- Dakle, prvi potez nam je...

Pustila je nedovršenu rečenicu da se objesi u prostoru kako bi je netko drugi preuzeo i nadopunio. Bio je to, i po drugi put, Mordecai: