Statika

Poglavlje 28

7. srpnja 2016., jutro; NIL (London)

Poigravajući se resicama na donjem rubu veste, Marie je sjedila na rubu stola u centru laboratorija. Mordecai je stajao kraj ploče, ruku prekriženih na prsima i pogleda uprtog u pod. Naslonjena na rub stola, Angela je promatrala goluba na krovu zgrade nasuprot NIL-a, a nekoliko koraka dalje od nje, Osewoudt je u rukama nervozno premetao svoj mobilni telefon.

Visoke čaše, nekada pune mirisne kave, sada su se jatile u neposrednoj blizini jednog od računala, prazne.

Nitko nije govorio.

-Pa,- Angelin je komentar bio toliko neočekivan da su se ostali lecnuli- čovjek bi pomislio da nakon razgovora s Amelie i Inez Yarvis možemo isplanirati daljnje poteze puno bolje nego što smo to prije mogli. No to, očito, nije tako.

Osewoudt je kimnuo, slažući se, a njihov ih je šef pogledao i rekao:

-Zašto ne bi bilo tako? Pa nismo još ni normalno razmislili o svemu tome, zaboga.

-Možda ti nisi, ali ja jesam- Angela uzdahne.- Otkad ste nam ti i Marie jučer ispričali što se sve dogodilo u uredu Yarvisice, dosta sam dugo razmišljala o tome što bi bilo najbolje poduzeti i nisam ništa smislila.

-Lako si mogla biti umorna- slegne Marie ramenima.- Iskreno, gledajući te, imala sam takav dojam.

Svi su se pogledi na trenutak centrirali na Angeli te je ona svoj spustila, ponovno uzdahnuvši, ovoga puta rezignirano.

-Dobro, kako god vi kažete- izgovorila je, uz tek naznaku mrzovolje u glasu.- Govorite onda svoje ideje, ja sam vam već dala na znanje da ih nemam.

Nakratko, sve je opet bilo po starome- tišina i četvoro ljudi koji gledaju svatko u svome smjeru, nikako ne dajući jedni drugima na znanje da znaju da nisu sami. No onda se oglasio Mordecai, isto tako neočekivao kao i njegova kolegica koju minutu prije:

-Što se znanstvenog istraživanja tiče, ne mislim da bismo trebali poduzeti nešto, barem ne danas.

-Lijepo je to, naravno,- suho odvrati Willem- ali mi ti zvučiš pomalo kao da si zaboravio da smo upravo zato ovdje i da je to temeljni razlog zašto dobivamo plaću.

-Govoriš mudro, no pokušaj mi, molim te, smisliti neki novi eksperiment koji bi nam sada rekao nešto važno- izgovorivši to do kraja, Mordecai se prodorno zagledao u Osewoudtove oči. Kada je onaj skrušeno spustio pogled ne rekavši ništa ni nakon pola minute, nastavio je:- E pa, to je ono što želim reći. Ne postoji ništa što bismo po njegovu pitanju sada mogli poduzeti, već znamo sve što za sada možemo znati i pokušavati smisliti još nešto bio bi sušti gubitak vremena. I, osim toga, imam osjećaj da su naša znanstveno i političko istraživanja povezana toliko prisno da ćemo, riješivši jednu zagonetku, automatski riješiti i drugu.

-Zašto to misliš?- uputi mu znatiželjan pogled Marie.

-Zbog Korporacije Deus Ex Machina- odgovorio je njezin skrbnik žustro te objasnio:- Inez nam je jučer sasvim jasno dala na znanje da sve što čine, čine s razlogom. Dakle, ako su se pobrinuli za to da se ti i ja upoznamo i da Ključ završi kod nas, u tome mora postojati neki smisao. Razumijete što želim reći?

Angela i Marie su kimnule, ali Osewoudt je skeptično suzio pogled.

-Sada im, dakle, vjeruješ,- sumnjičavo je ustanovio- a još si jučer zastupao ideju da Amelie laže kod svega što nam govori. Zašto? Odakle tako nagla promjena?

Osjećajući se kao da ga pogledi svih prisutnih nagrizaju, Mordecai je uzdahnuo i labavo odmahnuo glavom. Kratko razmislivši, zaključio je da ni sam to ne zna, no nije htio djelovati nepouzdano te je ponovno pogledao kolegu i rekao: