Statika

Poglavlje 17

25. lipnja 2016., podne; Church Road 33, Acton (London)

Sunce je ponovno sjalo prijašnjom silinom dok je Marie sjedila na dvosjedu u zoni dnevnog boravka, s knjigom u naručju, i čitala. Jučerašnja se odjeća još uvijek sušila na balkonu- bijela haljina, bijela košulja, tamnomodre traperice i crne Vansice zajedno su nekako, doduše samo optički, uspijevali popuniti cijeli balkon ili barem veći dio njega. Iz kupaonice je, pored zvuka vode koja se slijeva na pod kabine, dopiralo i prilično glasno pjevušenje neke U2-ove pjesme. Nije zvučalo baš lijepo, no Marie se nije stala buniti zaključivši da bi to u bilo kakvim okolnostima bilo beskorisno.

Odjednom, ugodnu subotnju monotoniju rasparao je zvuk zvona na vratima.

Smjestivši straničnik između dviju stranica, Marie je žustro prišla ulaznim vratima. Ne zaboravivši prethodno pogledati kroz špijunku, okrenula je ključ te otvorila.

-Šabat šalom, draga! Lijep dan, ne?- u stan je banula Libby. Na sebi je imala prugastu ljetnu haljinu i niske crvene Converse tenisice, crna joj je kosa bila skupljena u visoki konjski rep. Zaključivši da je tako ležerno odjevenu nije vidjela još ni jednom, Marie je potvrdila:

-Slažem se, vrijeme je danas super. Hajde, uđi- odmaknula se kako bi dala mjesta Libby te je ova ušla.- Cai je u kupaonici, ako njega tražiš.

Nakon što je Marie zatvorila i ponovno zaključala vrata, Libby joj je odgovorila:

-Da, treba mi vratiti onaj novac od srijede. Pa i pomislila sam da bi bilo dobro posjetiti vas, samo tako- toplo se osmjehnula, Marie je rado uzvratila osmijeh.

Marie je zatim, brzo promrmljavši ispriku, otišla nekoliko koraka do vrata kupaonice kako bi nekoliko puta šakom snažno udarila u njihovu površinu. Pjevanje je odmah zamrlo- željeni učinak je bio postignut.

-Prestani revati, nismo sami!- obrazložila je djevojka, vičući.

-Da? A tko je tu?- rastreseno se odazvao Mordecai s druge strane.

-Libby. I mislim da neće otići dok joj ne predaš one novce- odgovorila je Marie, već nešto tiše, pritom izmijenivši pogled s Libby. Ona se, međutim, tiho smijala sebi u bradu.

Jedini odgovor bila je tiha psovka koja je već u slijedećemu trenutku nestala zajedno s mlazom vode, a Marie i Libby su se kratko nasmijale jedna drugoj.

-Dođi, neće on još dugo- pozvala je Marie sestru svoga skrbnika polako napredujući prema zoni blagovaonice.- Vjerojatno se već bio ponadao da si zaboravila.

Smjestila se na svoje mjesto za stolom, Libby nasuprot njoj, odloživši mobitel na sredinu stola.

-Naravno da nisam zaboravila- rekla je uz osmijeh.- Nikada ne zaboravljam da mi netko nešto duguje. Nacionalna crta- kratak smijeh obiju strana, pa:- Primjećujem da ti ova majica stoji čak i bolje nego onaj put u trgovini, Marie.

-Koja... Ah, ova- Marie je spustila pogled na pamučnu bijelu plavo ispruganu majicu koju je tada nosila.- Hvala ti.

-I šminka- nastavljala je Libby međutim, promatrajući Marie ponosno kao svoju najbolju kreaciju.- Izgledaš puno bolje ovako. Sad je se možeš probati i sasvim riješiti; nosi je samo u posebnim prigodama. Imaš lice koje nije za mazanje. Stvarno. I koža će ti biti zahvalna.

Još se jednom zahvalno osmjehnuvši, Marie je odgovorila:

-Hvala, ali ja bih radije išla polako. Naviknula sam se na šminku; ne mogu je se samo tako lako riješiti.

-Razumijem- kimnula je Libby.- Kako si mi danas? Sukladno ovom lijepom danu, nadam se?

-Ne brini, još sam i bolje od njega- Marie će nasmijavši se.- Ti?