Statika

Poglavlje 19

27. lipnja 2016., poslijepodne; Dorset Road 15, Mitcham (London)

Nekoliko je trenutaka Willem samo gledao u zaslon svog mobitela, držeći ga u ruci. Nije bio ni naslućivao da će ga Amelie nazvati te je taj poziv za njega bio pravo iznenađenje- neočekivano, no veoma ugodno.

Shvativši da će se poziv uskoro prekinuti nastavi li samo tako stajati, Osewoudt se javio.

-Halo?

-Willeme!- vedri gas s druge strane čuo je samo dva puta u životu, no unatoč tome ga je prilično dobro poznavao.- Amelie ovdje. Čula sam onu poruku na govornoj pošti; oprosti što nisam prije nazvala, nisam imala vremena. Kako si?

-Dobro, hvala što pitaš- odgovorio je Osewoudt bez imalo razmišljanja. Razgovor s tom djevojkom ispunjavao ga je nekim teško shvatljivim zadovoljstvom.- Kako si ti?

-Također- odvratila je Amelie jednako vedro.- Mislim da nisam mogla biti bolje, zapravo- kratko se nasmijala, a njezin je smijeh, iako pomalo iskrivljen telefonskom linijom, bio zarazan.- Htio si da se opet vidimo, zar ne?

-Tako je, da- uzdahnuo je Osewoudt shvativši da se sprema onaj stresni dio.- Ali ako nemaš vremena ili ne želiš...

-Ma daj, Willeme!- prekinula ga je Amelie.- Naravno da te želim vidjeti, pa sviđaš mi se. Evo, sutra sam baš slobodna cijeli dan. Ti?

-Hm...- Osewoudt se zamislio, prisjećajući se još sasvim sviježeg dogovora s Mordecaijem i Marie.- Sutra radim, a nakon toga imam još nešto za obaviti i nisam siguran koliko će potrajati, pa... Imaš li ikakve planove za prekosutra?

Na drugoj strani linije je koji trenutak vladala tišina, Amelie se očito prisjećala svoga rasporeda za taj dan. Zatim je, još uvijek onim ugodnim poletnim tonom, rekla:

-Ne, prekosutra sam isto slobodna. Pretpostavljam da si htio da se vidimo navečer?

-Tako je; radim do šest- brzo je odgovorio Osewoudt, svim se snagama trudeći zvučati jednako opušteno kao i njegova sugovornica.- Što kažeš na, ne znam, osam sati?

-Osam sati? Savršeno- Osewoudt nije mogao vidjeti Amelie, no nekako je znao da je kimnula.- Može jedna večera? Znam jedno zgodno mjesto u centru; poslat ću ti adresu porukom ako si za.

-Naravno da sam za- energično je kimnuo Osewoudt. Osobno je od večera u restoranima više volio odlaske u kino, no budući da je spoj planirao s Amelie, bilo mu je potpuno svejedno gdje će ga provesti.- Dakle, srijeda, osam sati, adresa koju mi pošalješ?

-Apsolutno- Amelie se kratko nasmijala.- Vidimo se, Willeme!

-Vidimo se!

Linija se prekinula trenutak nakon što je izgovorio potonju riječ.

Uvjerivši se da je telefonski razgovor završen, Osewoudt je bacio mobitel na krevet i prošao rukama kroz kosu, uzdahnuvši. Bio je sretan i pomalo šokiran istovremeno- ni sam od sebe nije očekivao da će ikada moći tako brzo i lako dogovoriti s nekime spoj, i činjenica da je to ipak uspio mu se jako sviđala.

Ogledavši se po sobi euforičnim pogledom, Osewoudt je poskočio zbog sreće i tiho vrisnuo, ne razmišljajući o tome da bi ga PJ zbog dobre akustike u kući mogao čuti.

***

28. lipnja 2016., noć; Church Road 33, Acton (London)

Te je noći Marie prvo vikala i plakala gledajući u dim i bezizražajno lice ispred sebe, a tek onda trčala hodnikom u NIL-ovu podrumu.

No noćna mora nije prestala ni tu. Kad bi se okrenula, lica svojih progonitelja vidjela je puno jasnije nego prije i činilo joj se da su to upravo oni muškarci koji su došli po nju u kavanu, čak je i Anthony Gottlieb bio tu. Nakon osvrtanja, trčala je još neko vrijeme, trudeći se ubrzati, no teška atmosfera sna sapinjala je njezine korake te nije mogla trčati brže. U jednom se trenutku saplela na nešto i pala na pod, a na trenutak joj se učinilo čak i da je osjetila njegovu hladnoću i vlagu.