Statika

Poglavlje 16

24. lipnja 2016., jutro; Church Road 33, Acton (London)

-Marie.

Djevojka je polako otvorila oči, a svoje je kapke osjećala kao da su tonama teški. Pogled joj je bio zamućen, razum još više- buđenje nikada prije nije bilo tako teško. Prvo što je uspjela razaznati nakon što se njezin vid počeo izoštravati bilo je lice njezina skrbnika ponad nje, vedro i nasmiješeno, čije su je smeđe oči toplo promatrale.

-Cai- izgovorila je Marie sneno.- Još minutu, molim te.

Okrenula se na bok, a Mordecai se kratko nasmijao:

-Bojim se da bi mogla zakasniti u školu ostaneš li u krevetu još duže. Zato, diži se. Samo još ovaj jedan dan; od sutra si slobodna, sjeti se.

Tiho stenjući, Marie se pridignula na laktima.

-Ali spava mi se- molećivo je izgovorila, gledajući staratelja.

-Naravno- Mordecai je prišao vratima njezine sobe i primio se za kvaku.- To je dobro, znači da si napokon počela uživati u snu i da se više nećeš buditi rano kao da ti noćne more traju cijelu noć. Hajde, sunce, požuri; zakasnit ćeš.

Izgovorivši to do kraja, nasmiješio se još jednom te je napustio sobu, zatvorivši za sobom vrata.

Nevoljko, uz dosta snage volje, Marie je ustala s kreveta kako bi prišla stolcu i uzela s njega svoju uniformu.

Nije ni sama mogla do kraja razumjeti zašto joj je to buđenje tako teško palo, i zato je odabrala vjerovati svome skrbniku na riječ. Doista je počela uživati u snu, bez želje da sve prespava, no i bez onog poriva da se svakoga jutra probudi što je ranije u njezinoj moći. To joj se sviđalo. Iako je buđenje bilo prilično mučno, činilo ju je običnom osobom koja, baš poput ostalih, zna uživati u snu.

Jedva se prisilivši da se obuče i ode u kupaonicu kako bi ondje oprala zube i nanijela šminku na lice, Marie je izašla u zonu blagovaonice. Doručak je već bio na stolu, a Mordecai na svome mjestu, pokušavajući žlicom zgrabiti nekoliko žitnih pahuljica ih svoje zdjele.

-Dobro ti jutro još jednom- pozdravio ju je.- Spavala si, kao što vidim, sasvim dobro.

-Jesam, da- potvrdila je pospana Marie smještajući se na svome mjestu.

Mordecai je napokon uspio dohvatiti onih nekoliko pahuljica, uzeo zalogaj, pa spustio žlicu i izjavio:

-Čuj, Marie. Danas mi se žuri na posao. Jesi li zapamtila put do škole?

-Jesam, naravno- odmah je živnula Marie.

-I mogu imati povjerenja u tebe?- sumnjičavo je spustio obrve Mordecai.

Njegovoj je posvojenici bilo potrebno nekoliko trenutaka da shvati na što misli, a kada je shvatila, ona je živahnost otprije isparila. Nije odgovarala; nije znala što bi mogla reći.

-Marie- zazvao ju je još jednom skrbnik.- Mogu li?

Marie je dignula pogled prema njemu. Odlučila je da će pokušati učiniti sve što je u njezinoj moći kako se ne bi ponovno predala iskušenju koje je, u njezinu slučaju, dolazilo u obliku nekolicine malih trgovina u ulici i pakiranja cigareta poslaganima na policama iznad blagajni u njima.

-Možeš- rekla je odlučno.

-Odlično- nasmiješio se njezin skrbnik.- Nadam se da doista nećeš učiniti ništa glupo.

-Pokušat ću se spriječiti da učinim- odvratila je Marie.- Možda mi uspije. Ne znam. Zar si stvarno toliko siguran da mi možeš vjerovati kod ovoga?