Statika

Poglavlje 25

4. srpnja 2016., večer; Church Road 33, Acton (London)

Sunce se već bilo prilično nisko spustilo dok je Marie, sa svojim prenosivim računalom u krilu, sjedila na dvosjedu, peta smještenih na rub niskog stolića ispred. Prsti su joj spretno skakali po tipkama, a pogled je bio prikovan za zaslon i riječi koje su, slovo po slovo, izranjale iz njegove prvotne bjeline. Mordecai se za to vrijeme dosađivao pokraj štednjaka, besciljno skrolajući kroz Facebook u nadi da će mu to barem malo skratiti vrijeme potrebno omletu da se pripremi.

-Cai- zazvala je njegova posvojenica, najednom prestavši pisati.- Može jedno pitanje?

Sretan što napokon ima priliku nešto reći bez da pritom prekine posvojenicu u njenom stvaralaštvu, Mordecai je žustro odložio mobitel i odazvao se:

-Naravno, sunce.

-Izaberi boju: crvena ili bijela?- Marie upita, pogled ne skrenuvši s računala.

-Crvena- Mordecai će nakon kratkog razmišljanja.- A zašto me to pitaš?

-Trebam omiljenu boju za jednog od likova, a nikako se ne mogu odlučiti između crvene i bijele- odvratila je mlada spisateljica utipkavši još jednu riječ.- Hvala ti na pomoći.

Promrmljavši jedno kratko "nema na čemu", Mordecai se ponovno zagledao u mobitel, Marie pustivši da nastavi pisati. Ona je tu priliku iskoristila, zaokupljena time jednako kao i prije.

Još je nekoliko trenutaka prošlo u tišini prije nego što je doktor Rottenberg zaključio da više ne može ovako i da mu je hitno potreban jedan razgovor, pa makar i jako kratak. Stoga je, mobitel ovoga puta odloživši još dalje od sebe, oprezno predložio:

-Zašto ne bi negdje objavila to što pišeš?

Marie se kratko nasmijala prije nego što je zapravo odgovorila:

-Objaviti? Ne. Smiješno je i pomisliti da bi neka izdavačka kuća htjela sve ovo.

-Ne, krivo si me shvatila- Mordecai odmahne glavom.- Ne govorim o izdavanju, govorim o objavljivanju. Na internetu imaš puno stranica za objavljivanje tekstova, mislim da ti je Angela u petak i preporučila nešto. Zar ti se ideja ne sviđa?

Konačno se ostavivši pisanja, Marie je prekrižila ruke na prsima i okrenula se prema skrbniku. Na usnama joj je tinjao slabašan, po nečemu gorak osmijeh.

-Nema šanse- odvrati odlučno.- Ne mislim da bi se ljudima svidjelo ovo što pišem. Tek sam početnica, sigurno nemam pojma.

-Misliš?- Mordecai će strpljivo.

-Da.

-Želiš da se ponovno kladimo?

Marie podigne obrve i intenzivno se zagleda u skrbnikovo nasmiješeno lice čiji je izraz isijavao optimizam bez pomoći ikakvog komentara.

-O ne- izgovorila je djevojka lažno očajnom intonacijom.- Samo ne to.

Mordecai je nato samo slegnuo ramenima:

-Kako god želiš. Ali ako se ne želiš kladiti, znači da u dubini duše ipak shvaćaš da bi od onoga na čemu radiš moglo nastati nešto dobro.

Njegova je posvojenica polako odmahivala glavom, a njega je ta reakcija nasmijala te je, odlučivši ne skrivati emocije, prasnuo u tih, suzdržan smijeh.

-Nemoj- rekla je Marie oprezno.- Nemoj mi kopati po glavi, Cai, neće dobro završiti.

Prestavši se smijati i ponovno se zagledavši u posvojenicu s blagom toplinom u pogledu, Mordecai je rekao: