Statika

Poglavlje 9

16. lipnja 2016., noć; Church Road 33, Acton (London)

Mordecai nije mogao zaspati.

Glavni razlog to ponajviše je bila činjenica da je Mordecai bio nepopravljiva noćna ptica te bi ponekad ostajao budan i do sitnih sati. Tako je bilo i te noći- nije mu se spavalo te je samo sjedio na svome krevetu, s knjigom u naručju, i čitao.

No duboko u svojoj duši znao je da tu postoji još nešto- neka strpljiva slutnja. Kao da je bila živa, sjedila na njegovu ramenu i šaputavim mu glasom pripovijedala o tome kako će se njegova posvojenica uskoro probuditi iz svoje noćne more te da će izaći u kuhinju, nemirna i prestrašena.

Ispostavilo se da je sumnja bila u pravu jer se četrdesetak minuta nakon ponoći iz Marieine sobe začulo nekoliko serijskih povika, prestrašenih.

Ne oklijevajući, Mordecai je odložio knjigu i ustao kako bi tiho otišao u susjednu prostoriju.

Nije zašao duboko u sobu ne želeći poremetiti osobni prostor svoje posvojenice. Ostao je stajati na dovratku, ne otvarajući vrata do kraja.

Marie je sjedila leđima naslonjena na uzglavlje kreveta, poplun joj je pokrivao samo jednu nogu dok je drugi njegov kraj ležao na podu. Ubrzano je disala, a u rukama je panično stiskala Rubikovu kocku koju je u trenucima bunila vjerojatno dohvatila s ruba pisaćeg stola.

-Opet ružno sanjaš?- upitao je Mordecai.

Marie je progutala knedlu, no to joj nije previše pomoglo te je samo kimnula.

-Dođi- pozvao ju je njezin skrbnik zatim, šire otvarajući vrata i odmičući se u stranu.

Djevojka je bez suvišnih komentara ustala i izašla iz sobe.

Baš kao i prošle noći, otišli su u zonu blagovaonice kako bi sjeli za stol. Mordecai je na brzinu pripremio hladni kakao i jednu šalicu dao Marie. Ona ju je uzela ne čekajući da je Mordecai spusti na stol ispred nje te otpila nekoliko prilično velikih gutljaja.

-Polako, pazi da se ne udaviš- Mordecai je sjeo nasuprot njoj.

-Neću, ne brini- to je bio prvi puta od Marieina buđenja da je progovorila, a učinila je to tiho i promuklo. Zatim je znakovito pogledala Mordecaija i rekla:- Vjerojatno razumiješ da još uvijek ne želim pričati o toj noćnoj mori.

-Naravno- rekao je Mordecai, i nije lagao.- Ne trebaš mi uopće pričati o njoj ako ne želiš, nije moja briga što se događa u tvojoj glavi.

-Stvarno?- Marie ga je pogledala preko ruba svoje šalice.- Jer, znaš, upravo to i jest tvoja obaveza.

Mordecai se nasmiješio:

-Pogrešno shvaćaš posao skrbnika, srećo. Moj zadatak nije da brinem o kakvim sve ti lošim stvarima razmišljaš; moj zadatak je da pokušam spriječiti loše posljedice tih stvari. I da ti ne dozvolim da se sama suočiš sa svojim problemima, svakako. Jer to znači brinuti se.

-I? Što misliš, uspijeva li ti?- upitala je Marie, koliko zbog znatiželje toliko zbog toga što jednostavno nije htjela da se razgovor prekine.

-Možda- slegnuo je ramenima Mordecai.- Mogu reći jedino da se trudim, ali uspijeva li mi... To je već jedno teže pitanje.

Marie je frknula.

-Normalni odrasli obično govore drugačije stvari- rekla je.

-Vjerojatno misliš na one dosadnjakoviće koji ti brane da im savjetuješ zbog toga što si ti tinejdžerica, a oni odrasli- izgovorio je Mordecai spustivši šalicu na stol.- Znaju sve, razumiju sve i mogu najbolje. Pokraj njih je biti mlad najteže. Takvi su, nažalost, najrasprostranjenija vrsta. Znam jer je moj otac takav.