Statika

Poglavlje 22

30. lipnja 2016., večer; Duncombe Road 4, Upper Holloway (London)

Ne zamarajući se posebno činjenicom da je petama gazio rubove širokih hlača svoje prugaste pidžame, Isaac je dao petama vjetra niz hodnik.

Još uvijek pod dojmom onoga što je tek prije nekoliko sati saznala i ne sasvim u stanju racionalno razmišljati o stvarima oko sebe, Sarah je umorno uzdahnula kada je izašla iz dnevnog boravka za svojim sinom.

-Isaac. Idi oprati zube, molim te- dok je govorila, ton joj je bio molećiv, nimalo onako oštar kao obično kada je morala govoriti slične stvari.

Stigavši do ulaznih vrata, Isaac se zaustavio i okrenuo se prema majci, leđima se naslonivši na čisti zid krem boje. Naherivši glavu i na lice navukavši plačljivi izraz, zacvilio je:

-Ne! Molim te, mama, još samo malo! Tata se još nije ni vratio s posla!

Sarah je još jednom uzdahnula, ovoga puta rezignirano. Prišla je sinu i spustila se u čučanj pokraj njega, dlanove mu smjestivši na ramenima.

-Već sam ti rekla da tata može doći jako kasno, zar ne?- smireno je postavila retoričko pitanje.- U zadnje se vrijeme mora jako truditi na poslu i ne dolazi uvijek onako rano kao nekada.

-Ali ja ga želim dočekati- Isaac je odvratio, tužnim pogledom gledajući majku u oči.

-Bit će tu kada se sutra probudiš- uvjerila ga je ova.- A sada marš na pranje zubi.

Isaac je zaustio kako bi joj nešto odgovorio, no to je bio trenutak kada se na ulaznim vratima začula zvonjava te je morao žurno povući svoj argument kako bi na njegovo mjesto stavio široki osmijeh. Njegova je majka međutim ustala kako bi mogla okrenuti ključ u bravi i otvoriti vrata. S druge je strane stajao Joel, i bio je nasmijan.

-Tata!- čulo se odozdo, nakon čega je mali svoje ruke ovio oko očeva struka ne sačekavši ni da uđe unutra.

Sarah se kratko nasmijala:

-Mislili smo da ćeš doći kasnije.

-Nisam bio pretjerano zauzet- uz malo truda i još uvijek u sinovljevu zagrljaju, Joel je uspio ući u ustan i zatvoriti za sobom vrata.- Sve važno se treba dogoditi sutra, tako da ću tada najvjerojatnije i ostati duže na poslu- sagnuo se prema ženi i kratko je poljubio, a onda spustio pogled na svoga sina i raskuštrao mu kosu.- Hej, Isaac. Pustiš me nakratko? Tako bismo mogli zajedno otići u dnevni da malo sjednemo i družimo se.

Na potonje je riječi Isaac reagirao gotovo pa natprirodno brzo. Oslobodivši oca svoga stiska za manje od djelić sekunde, jurnuo je u smjeru dnevnog boravka, a njegovi su ga roditelji polako slijedili.

Nakon što su se svih troje smjestili na mekom bijelom trosjedu nasuprot televizije, Sarah je odlučila započeti razgovor:

-Kako ti je bilo na poslu danas?

-OK, bez nekih posebnih doživljaja- odgovorio je Joel i nasmiješio se.- Kod tebe?

-Također- Sarah kratko odvrati. Onda se sjeti i nadoda:- I bila sam kod brata danas.

Spomen Sarinog brata je Joela živo zainteresirao. Ignorirajući Isaacov znatiželjan i pomalo upitan pogled, pogledao je ženu uzdignutih obrvi:

-Stvarno? I kako stoje stvari kod uzornog malog?- sarkazam uz koji je izgovorio potonje dvije riječi nije bio suptilan.

Sarah se zamislila, svoj teški pogled na trenutak spustivši sebi u krilo. Htjela je ispričati svome mužu sve što je saznala; znala je da bi joj bilo lakše ispriča li mu, ali nije znala koje riječi odabrati ni bi li bilo ispravno reći mu baš sve.