Statika

Poglavlje 39

20. srpnja 2016., prijepodne; X ulica 20 (Distrikt Pariz)

Zgrada u kojoj su stanovali gospodin i gospođa Daladier bila je nešto veća i s malo više prozora nego što je bilo uobičajeno- bio je to pouzdan znak blagostanja u kojemu su živjeli stanovnici ulice.

Stan Daladierovih nalazio se na najvišem katu zgrade i bio je prilično prostran, moderan i uređen u svijetlim bojama. Što je bilo začudno, svjetlost je u njemu bila bogata i jarka, za razliku od svega što je Marie do tada vidjela u Istočnom bloku.

Tako osvijetljen, stan se doimao gotovo kao nešto iz svijeta koji je puno bolje poznavala, ali ipak ga je previše toga odavalo.

Kada je Francois upalio svjetlo pritiskom na prekidač, Marie je protrljala oči- bile su se već stigle odviknuti od tako jarke svjetlosti, a uz to su bile i snene i krmeljave. Marie je spavala gotovo pa cijelim putem do tamo, a kad nije spavala, pretvarala se da spava.

-Dobrodošla kući, draga- cvrkutala je njena majka vješajući svoju jaknu na obližnju vješalicu.- Nadam se da će ti biti lijepo ovdje, kada smo čuli da si stigla, sve smo uredili... Sada ću ti pokazati tvoju sobu, oprosti ako što nedostaje, sve smo sredili u zadnji tren, je li...

-Claire- tiho, ali odlučno ju je prekinuo njezin muž.- Nemoj.

Zgledali su se. Bilo je posve očito da iza potonje riječi stoji nešto više, čitava jedna rečenica, a pokunjeni suzni pogled u očima gospođe Daladier to je tek potvrđivao.

-Dobro- izgovorila je ona najzad.- Marie, dušo, dođi... Pokazat ću ti tvoju sobu.

Marie, koja je do maločas stajala na dovratku dnevnog boravka i odsutnim pogledom proučavala police s knjigama i vazu s umjetnim cvijećem na stoliću ispod njih prenula se i bezvoljnim se koracima odvukla za majkom niz hodnik do jednih zatvorenih vrata. Glava joj je bila teška, osjećala se kao da je podočnjaci vuku prema dolje.

Dok je Claire Daladier otvarala vrata sobe i pritiskala prekidač za struju, Marie je primijetila da joj se ruke lagano tresu.

-Izvoli- rekla je njena majka odmičući se ustranu.- Nadam se da ti se sviđa...

Marie je ušla u sobu. Bila je to lijepa soba- ne pretjerano velika, no ne i mala, sa zidovima krem boje i jednim širokim krevetom na sredini koji je bio pokriven zlatnim poplunom i brdom jastuka. Pisaći stol stajao je s jedne strane uzglavlja, ormar s druge, a nasuprot kreveta nalazio se uski bijeli toaletni stol s velikim zrcalom. U sobi je postojao čak i prozor djelomično zatvoren bijelim čipkastim zavjesama, no pogled koji se mogao vidjeti kroza nj nije bilo moguće raspoznati jer je vani sve bilo mračno.

-Da- najednom se sjetivši pristojnosti, Marie je promrmljala.- Lijepo je.

-Drago mi je što ti se sviđa- nervozno ispreplevši prste, Claire se nasmiješila sitnim smiješkom.- Pa, pretpostavljam da si umorna... Pustit ću te na miru, odspavaj malo, bit ću tamo u kuhinji ako ti što zatreba... Evo, imaš tu maramice ako želiš skinuti taj ruž... Dobro. Neću više brbljati. Lijepo spavaj, Marie.

-I ti isto...- mama. To je bio način na koji je Marie htjela dovršiti rečenicu, ali ta riječ jednostavno nije izašla.

Claire to, izgleda, nije primijetila. Kratko i sapeto kimnuvši kćeri, napustila je sobu, oprezno i tiho zatvorivši vrata.

Po prvi put u proteklome danu, Marie se zatekla posve sama. Imala je privatnost, no to joj, iz nekog razloga, nije djelovalo kao neko veliko olakšanje. Pogledala je na sat obješen na zidu iznad uzglavlja kreveta. Bilo je jedanaest sati i nešto više od trideset minuta i ta ju je činjenica pomalo zaprepastila; nije bila svjesna toga kako vrijeme prolazi, što zbog sive jednoličnosti i nedostatka sunca u Istočnome bloku, što zbog događaja koji su zaredali u potonjih dvadeset i četiri sata i tako joj potpuno poremetili raspored.