Statika

Poglavlje 34

13. srpnja 2016., večer; NIL (London)

Ne trudeći se sakriti svoje zaprepaštenje, Mordecai je prišao Jacqueline Fournier i prihvatio njezinu ruku te su se rukovali. Njezino mu je ime zvučalo poznato te ga je neprestance ponavljao u mislima, pokrećući tako kotačiće sjećanja, uslijed čega se sjetio i gdje ga je točno čuo i što sve to ime nosi u sebi.

-Jacqueline Fournier- ponovio je zatim.- Doktorica, ako se ne varam. Znam tko ste Vi; psihologinja u domu gdje je živjela moja posvojenica i majka naše drage male Amelie.

-Točno- potvrdila je doktorica Fournier uljudno kimnuvši. Povukla je ruku.

-I?- shvativši da ne planira reći ništa osim toga, Mordecai je upitno podignuo obrve.- Kako ćete objasniti to što se sada nalazite ovdje, u muškom toaletu instituta koji nije ni Vaše radno mjesto, niti se nalazi u Vašem matičnom gradu?

Njegova neočekivana sugovornica nije se ponašala iznervirano; pa ipak, tiho je, jedva čujno, uzdahnula.

-Mislila sam da je to očito- odvratila je.- Vjerojatno ste i sami već shvatili da i ja radim za Korporaciju Deus Ex Machina. Odgovor na Vaše pitanje se nameće sam od sebe: ovdje sam kako bih nastupila u ulozi Vašeg osobnog deus ex machina, onako kako ste to i zatražili nešto ranije ovoga dana.

Shvativši da je to zaista bio i previše očit odgovor, Mordecai se posramio. Osjećajući kako mu u obraze navire crvenilo koje nije htio vidjeti ondje, odgovorio je:

-Joj, da... Kad smo već kod toga, oprostite mi na onome danas, zaista nisam htio, ovaj... Želim reći da smo svi bili malo očajni i da sam se malo previše zanio, to je to...

-U redu je- prekinula ga je psihologinja uz osmijeh.- Svima se dogodi. Znam kako to ide, ne možete na raditi na nekom projektu bez da barem jednom ne očajate.

Zašutjela je. Ponovno je bilo očito da je to sve što je planirala reći.

-I Vi ste prešli cijeli put od Pariza do ovdje kako biste mi rekli samo to?- upitao je Mordecai; njegova mu se uobičajena podrugljivost polako vraćala.

-Naravno da nisam došla ovamo samo zbog toga, ne budite smiješni- Fournierca će nato.- U Londonu sam već dva dana, nije važno zašto, pa su me usput poslali ovamo- tu je napravila kratku stanku.- Tražili ste pomoć, i došla sam kako bih Vam je pružila.

-Dobro, dobro- iz nekog se razloga osjećajući kao da ne može stajati na mjestu, Mordecai se polako ushodao praznim prostorom toaleta.- I kakva će to pomoć biti? Samo, molim Vas, nemojte biti onako magloviti kao Vaši šefovi Zeus i Atena; toga mi je već i više nego dosta.

-Dobro, neću. Ali imajte na umu da je Vaše maglovito isto što i naše kristalno jasno.

-Pa naravno. Trebao sam to znati- Mordecai frkne.

Nije gledao Fourniericu, no znao je da je zakolutala očima jer je u sljedećem trenutku zvučala pomalo živčano:

-Joj, doktore. Nisam to tako mislila. Ono na što aludiram je da Vi i Vaše kolege ništa ne shvaćate onoliko doslovno koliko biste trebali.

Naslućujući da je to po nečemu važna informacija, Mordecai se okrenuo prema doktorici.

-Kako to mislite?- upitao je.

-Tako što je- Fournierica reče- sve s čime ste se susreli u ovom istraživanju puno očitije nego što mislite. Vi i Vaša ekipa u svemu tražite neki skriveni, komplicirani smisao, ali nema ga. Sve je puno očitije nego što mislite i da ste to prije shvatili, ovo istraživanje biste do sada stigli zaključiti već sto tisuća puta.