Statika

Poglavlje 30

9. srpnja 2016., podne; Praed Street, Paddington (London)

Bolnica svete Mary predstavljala je skupinu velikih zgrada boje cigle što su se jatile unutar crne ograde od zašiljenih šipki. Prozori ulici najbliže zgrade bili su pravokutni, bijelo uokvireni, i vrebali su sa zida u zbijenim redovima, zlokobno poput očiju pauka.

Netom nakon što su Marie i Mordecai zastali ispred ulaza u područje bolnice, djevojka se blago lecnula. Mordecai to nije propustio, no nije trebao ništa pitati jer je Marie svoju gestu objasnila trenutak zatim:

-Ne volim bolnice. Podsjećaju me na bol.

Ne rekavši ništa, njezin je skrbnik skrenuo pogled na bolnicu i zamišljeno kimnuo.

-Da, u pravu si- izgovorio je.- Ima u tome istine. No svejedno moramo ući. Nemaš ništa protiv, zar ne?

-Naravno da ne- najednom zvučeći rastreseno, Marie je odmahnula glavom.- Nije kao da ću unutra dobiti napad panike, na kraju krajeva. Samo sam rekla da ne volim bolnice, i to je to.

Potonje su dvije rečenice bile izrečene nešto mrzovoljnije od onoga što je, vjerojatno, planirala te je Mordecai zaključio da je pametnije ne nastavljati razgovor. Potvrdno je kimnuo i gurnuo vrata od crnih šipki kako bi trenutak zatim prošao, a njegova ga je posvojenica slijedila.

Nakon nekoliko minuta lutanja prolazima između nekoliko zgrada boje cigle što su sve zajedno činile bolnicu i ljutitog podsjećanja na to da se nisu sjetili pogledati kartu pokraj ulaza, napokon su pronašli recepciju.

Ljudi u prostoriji nije bilo mnogo- od crvenih plastičnih stolaca poredanih uza zidove bila su zauzeta samo tri, a stajao je samo jedan čovjek čija je ruka bila u gipsu, nervozno se šetkajući pokraj vrata i tiho razgovarajući s nekime preko mobitela. Iza šaltera recepcije stajala je krupna medicinska sestra u bijeloj kuti i s naočalama na nosu. Posjetitelje je odmjerila skeptičnim pogledom.

-Dobar dan- zastavši pokraj recepcije, Mordecai se uljudno nasmiješio.- Neće biti problem ako Vas zamolim za pomoć?

Žena ga je pogledala toliko mrzovoljno da mu je došlo da se lecne, no u zadnji se tren suzdržao.

-Naravno da ne, pa zato i jesam ovdje- odvratila je; ton joj se zbog toliko negative doimao gotovo trulim.- Što trebate?

Prije nego što je odgovorio, Mordecai je svoju posvojenicu ošinuo kratkim znakovitim pogledom, a ona je, naravno, dobro znala da to znači: šuti, imam plan, znam što radim. Prihvatila je to bez komentara.

-Zovem se Marcus Wolowitz, slobodni sam novinar,- započne Mordecai trenutak zatim žustro- a ovo je Liz, moja nećakinja i pomoćnica. Dobio sam zadatak saznati nešto više o jednome od pacijenata u Vašoj bolnici i sada sam, eto, ovdje. Ne planiram izvlačiti iz Vas nikakve tajne informacije ni bilo što drugo; imam samo nekoliko jednostavnih pitanja odgovoriti na koja Vam sigurno neće biti problem. Dakle, što mislite?

Nasmiješeno se zagledao u ženu, a ona se nakon toga još više smrknula i Marie se na trenutak učinilo da bi se mogla izvikati na njih i pozvati nekoga da ih izbaci iz bolnice. To se, međutim, nije dogodilo.

-Znate da nam je zabranjeno samo tako dijeliti informacije o pacijentima sa strancima, zar ne?- glas joj je odisao ironijom.

-Znam, ali, kao što sam već rekao, ne zanima me ništa tajno- odgovorio je "slobodni novinar".- I, osim toga, taj pacijent nije... Hm...- pogled mu je nakratko klonuo na prljavo bijelu površinu šaltera, kao da ondje traži riječ.- Običan slučaj. Shvaćate već.

Marie i Mordecai su pozorno promatrali ženino lice i, kad bi ih to netko tražio, oboje bi se mogli zakleti da su vidjeli kako se u njegovu izrazu nešto na tranutak promijenilo- kao da se ublažio, kao da je sjenka prepoznavanja na trenutak zamutila ženin mrzovoljan pogled.