Statika

Epilog

2. kolovoza 2016., prijepodne; NIL (London)

Arthur Reynolds je u svome uredu bio sam. Leđima okrenut prema staklenome zidu kroz koji se pružao pogled na osunčanu Curzon Street, sjedio je za svojim radnim stolom i čitao London Timesčiji je najnoviji primjerak ležao na površini stola ispred njega.

ALTERNATIVNE STVARNOSTI IPAK NISU SAMO ZNANSTVENA FANTASTIKA: ŠOKANTNO OTKRIĆE LONDONSKIH ZNANSTVENIKA. Tako je glasio naslov najdužeg članka, otisnut masnim crnim slovima preko polovice naslovne stranice, i bio je to jedini članak koji je gospodina Reynoldsa zaista zanimao.

Bio je to relativno miran dan, bez nekih nepredviđenih okolnosti ili planiranih sastanaka, barem ne za ono vrijeme, te se Reynolds poprilično začudio kada se na vratima njegova ureda iznenada začulo kucanje.

-Naprijed!- povikao je, prenuvši se iz čitanja.

Uz tiho škljocanje kvake, vrata ureda su se otvorila. Žena koja je ušla bila je srednjih godina, niskoga stasa i lagano zaobljena. Sve na njoj- od glave do pete- izgledalo je savršeno, gotovo pa neprirodno urednim; svaki odjevni predmet, svaki sloj šminke, pa čak i svaka vlas kao da su bili na svojemu mjestu. Unatoč tome, žena nije ostavljala nimalo snobovski dojam- pogled njezih velikih smeđih očiju zračio je toplinom svojstvenom vrlo prijaznim i obzirnim ljudima.

Kada ju je primijetio, Reynoldsove su se usne same razvukle u osmijeh.

-Christine!- ustao je sa stolca kako bi prišao svojoj gošći.- Odakle ti ovdje?

-Jedan uobičajeni neplanirani posjet. Znaš ti mene- reče ona raširivši ruke. Kratko su se zagrlili.

-Pa što mi nisi javila da dolaziš?- upitao je Reynolds kada se zagrljaj raspao.- Pripremio bih se, kupio bih nam nešto za popiti. Možda bih nam i rezervirao stol negdje. Ne dolaze mi baš svakoga dana tajnici Interpola u goste, znaš.

-Oprosti što sam samo tako banula. Ali bilo je neplanirano, rekla sam već- Christine odgovori. Francuski naglasak joj je bio dubok, no ne dovoljno da učini njezin govor nerazumljivim.- I osim toga, nemam baš vremena za piće ili večeru. Ovdje sam jer trebamo pričati o nečemu važnome.

-Tako, dakle?- Reynoldsove su se obrve lagano podignule u znatiželjnom izrazu.- No, dobro. Hajdemo sjesti.

Zaobišao je svoj radni stol kako bi ponovno sjeo na svoju stolicu dok se Christine smjestila na plastičnome stolcu za posjetitelje njemu sučelice, svoju si malu Guccijevu torbicu položivši u krilo. Kada su se oboje udobno smjestili, Reynolds je upitao:

-Što ti dugujem?

-Mislim da što nije baš prikladna zamjenica s obzirom na okolnosti, ali hajde, progledat ću ti to kroz prste- Christine se nasmiješila. Zatim se naglo uozbiljila:- Dakle, kao što si možda već čuo, u zadnje se vrijeme Interpol suočava s nekim zločinima koji su... Recimo to tako... Pomalo neuobičajeni. Ne znam što se to događa u svijetu, ali sofisticirana biološka oružja se sada upotrebljavaju puno češće nego ikad prije, i to svakim danom sve više. A mnogi naši zaposlenici, kao što je poznato, nisu kvalificirani za rješavanje takve vrste zločina pa stoga sve češće upadamo u probleme.

Napravila je stanku. Dok je govorila, mišići na Reynoldsovu licu polako su se napinjali kako bi na kraju njezina uvoda njegov izraz od opuštenog postao napet i oprezan. Kada je Christine zaustila da nastavi, prekinuo ju je:

-O, ne. Znam kamo ovo vodi i to mi se ne sviđa.

-Znam da ti se ne sviđa,- Chistine suosjećajno kimne- ali takve su okolnosti. Drugo rješenje ne postoji. Ali nije toliko loše kao što se čini na prvi pogled i zato te lijepo molim da me poslušaš do kraja.