Statika

Poglavlje 23

2. srpnja 2016., jutro; Church Road 33, Acton (London)

Djevojka nije bila zapravo budna ni kada je otvorila oči; kapke joj je svojim spretnim prstima razmaknula jarka sunčeva svijetlost izvana, blještave ruke pruživši kroz čisto prozorsko staklo.

Zbunjeno je nekoliko puta trepnula, pridignula se na laktima, i nešto ju je ubolo u bok. Tek je pogledavši svoj trbuh pa naniže, onamo gdje je bjelina popluna graničila s nenapadnim plavetnilom njene spavaće majice, Marie primijetila da je cijele noći spavala na slušalicama. Oprezno ih odloživši na pisaći stol te pritom pazeći da slobodni kraj kabela ne završi na podu, ustala je, a u glavi joj se na trenutak lagano zavrtjelo.

Niz hodnik je hodala na prstima, napola se šuljajući kako ne bi nikoga probudila, no to se na kraju pokazalo nepotrebnim jer je njezin skrbnik već bio u zoni kuhinje, očito nešto kuhajući. Prema Marie je bio okrenut leđima te mu nije mogla vidjeti lice, ali je svejedno bila sigurna da nije pretjerano opušten, a možda i da je, štoviše, prilično daleko od toga. Vidjelo se to iz načina na koji je kaotično i ponekad nepotrebno pemještao posuđe po radnoj površini, a bila su tu i napeta ramena te pokreti, puno reskiji od uobičajenog. Ali je, bez obzira na sve to, opet nekako znao da mu se Marie približila te se okrenuo i na trenutak se ostavio onoga što je bio radio kako bi joj uputio jedan pogled.

-Dobro jutro, sunce- pozdravio ju je Mordecai, glasnije nego što je ova od njega očekivala, te se ponovno okrenuo prema štednjaku.

Hodajući nekoliko koraka do blagovaonskog stola, Marie je u glavi ponavljala jučerašnju večer, svaki put isponova, i što je više to radila, to joj je jasnije postajalo da je nešto- nije znala što- pošlo po zlu.

Laktima se naslonila na rub stola, i dalje tiha kao da bi nekoga mogla probuditi, te, uhvativši trenutak u kojemu su se njezin i Mordecaijev pogledi ponovno presijekli, upitala:

-Angela?

Glavom je pokazala vrata skrbnikove sobe i upitno dignula obrve.

Na spomen tog imena lice njezinoga skrbnika se smrknulo te se opet okrenuo prema tavi, ali samo kako bi je uzeo u ruku, podignuo sa štednjaka i okrenuo iznad čistog, očito tek nedavno opranog tanjura pokraj. Jedna se američka palačinka dočekala na sredinu tanjura, a Mordecai je vratio pogled na svoju posvojenicu.

-Otišla je prije nego što sam se probudio- odgovorio je, tavu vrativši na štednjak.

Marie je uto bila odmaknula svoj stolac od stola spremajući se sjesti na nj, no nakon te je rečenice morala na trenutak zastati, prstiju čvrsto ovijenih oko njegova naslona.

-I niste progovorili ni riječ nakon... Hm... Onog?- nesigurno reče.

-Da, očito.

Začuvši taj kratki, ali jezgroviti odgovor, Marie je zamišljeno vagnula glavom i tiho kliznula na rub svoga stolca.

-Čudno- iznijela je svoj zaključak zatim, smjestivši desni lakat na površinu stola.

-Čudno?- ponovio je njezin skrbnik. Glas mu je bio pun gorkog sarkazma.- Što se mene tiče, to se jako lako da objasniti. Popila je previše. Požalila je zbog onoga što je učinila. Bilo joj je neugodno i brzo se pokupila prije nego što smo dobili priliku progovoriti o onome što se dogodilo- vratio je pogled na svoju posvojenicu i dovršio:- Evo ti cijelog objašnjenja.

Iako nije znala što bi trebala misliti o svemu tome, Marie je kimnula, prvo nesigurno, onda malo čvršće. Izraz joj je i dalje bio zamišljen- pokušavala je dokučiti koje bi riječi tu zvučale najbolje.

-Pa...- započela je nesigurno, no dosta se brzo pribrala te je zaključak iznijela brzo i staloženo.- To je neugodno. Poprilično.

Oblikujući na tavi još jednu američku palačinku, Mordecai se nasmiješio. Na dnu obraza mu se produbila sićušna jamica, ali samo na trenutak jer osmijeh nije bio dovoljno širok da se zadrži još duže. Pa ipak, taj je osmijeh bio iskren.