Statika

Poglavlje 32

12. srpnja 2016., jutro; Curzon Street (London)

Djetinjstvo Bena Smitha se vrlo teško moglo nazvati normalnim.

Njegovi roditelji, dvoje nekadašnjih zaposlenika narko-kartela koji su svojim bivšim šefovima iznenada i bez objašnjenja okrenuli leđa, nisu mu mogli priuštiti svakodnevne odlaske u istu školu i trajne prijatelje te je prvih šest godina Benova života prošlo u stalnim selidbama iz jednog grada u drugi. Budimpešta, Berlin, Beograd i Sarajevo bili su samo neki od tih gradova, a Ben se ne bi mogao prisjetiti koliko ih je točno bilo ni da je htio.

Selidbama je došao kraj kada su Benovi roditelji odlučili vratiti se u London. Bila je to kobna greška jer su upravo odande krenuli te su ih njihovi stari šefovi čekali upravo ondje. Obračun je bio prilično brz i tih, nije potrajao ni pola noći, a Ben je tako u dobi od šest godina završio na ulici, potpuno sam i nezbrinut.

Na ulici bi sasvim sigurno i skončao da se u zadnji tren nije pojavio neobični dobročinitelj zahvaljujući kojemu je Ben opet imao krov nad glavom. Međutim, njegov život ni tada nije postao normalan- dobročinitelj, koji se predstavljao kao Umberto bez da je ikad potvrdio da to ima neke veze s njegovim pravim imenom, bavio se plaćenom špijunažom i Bena, kao i dvojicu drugih dječaka koji su živjeli kod njega, podučavao je istom zanatu. Upravo zbog toga, Ben nikada nije išao u pravu školu. Njegova škola bili su sati i sati provedeni ispred računala s Umbertom i "braćom" u pokušaju naučiti kako hakirati server tražilice, ili pucanje iz pištolja u metu na drugom kraju velike garaže, ili tumačenje govora tijela nasumično odabranih ljudi u podzemnoj željeznici.

Ben je živio kod Umberta do svoje osamnaeste godine. Nedugo nakon rođendana, s Umbertovim je dopuštenjem uredio drugi kat garaže u Batterseaju u kojoj je kao dječak učio služiti se oružjem i odselio se onamo te počeo samostalno raditi.

Iako je zahvaljujući svome poslu, a pomalo i Umbertu i svojoj "braći", imao prilično puno poznanika u kriminalnim krugovima Londona, za sebe nije mogao reći da je imao bilo kakve prijatelje jer su se sve poveznice koje je imao s drugim ljudima prekidale ondje gdje bi se prekidali i interesi.

To se promijenilo jedne noći u jedan sat izjutra kada je, prolazeći mračnom sporednom ulicom, slučajno posvjedočio jednoj tučnjavi i uključio se u nju na, kako mu se činilo, ispravnoj strani- na strani riđokose djevojke za glavu niže od njega i pet godina mlađe.

Ime riđokose djevojke bilo je Mer. Iako je prema njemu bila ljubazna i otvorena, ako ništa drugo barem u onoj mjeri koju si je dopuštala, Ben nikada nije saznao više od toga. Mer, tajanstvena djevojka s ulice koja je za razonodu krala automobile ljudima koji bi joj se zbog nečega zamjerili, uskoro je počela surađivati s njim, a onda se čak i uselila u njegovu garažu. Pa ipak, i dalje je bila samo Mer- zagonetna Mer bez prezimena, prošlosti i priča koje bi mogla ispričati.

No usprkos čak i tome, Ben i Mer su zaista bili prijatelji. Čuvali su jedno drugome leđa čak i ako od toga nisu imali nikakve koristi, i mogli su se opustiti uz lagani razgovor ili naprosto šutjeti bez da se osjećaju nelagodno. Bila je to neka čudna i posve neizvjesna vrsta prijateljstva, no Benu je odgovarala, i dok god su imali takav odnos, misterioznost njegove prijateljice nije ga nimalo zabrinjavala.

Ipak, ponekad bi se, iz čiste ljudske znatiželje, zapitao što se krije iza tog okruglog lica porculanske puti posute pjegama, plavih očiju i crvenih kovrči; iza škotskog naglaska, besprijekornih vozačkih vještina i gotovo nezdrave ljubavi prema krađi.

Jedan od takvih trenutaka bio je i onaj kada je s Mer stajao na pločniku ispred staklene fasade noetičkog instituta dok su se njihovi odrazi mutno ocrtavali na pleksiglasu ispred bijelog predvorja u pozadini.