Statika

Poglavlje 18

27. lipnja 2016., noć; Church Road 33, Acton (London)

Zrak, kao što je uobičajeno, posjeduje svoje kretanje. Ne kreće se uvijek očito, no kretanje uvijek postoji- barem u jednom smjeru, jednim pramenom, neravnomjerno, kaotično i neudsklađeno, zbog jedne izgovorene riječi ili izdisaja, ponekad čak i neizrečene misli, no kretanje mora postojati. Međutim, te ga noći nije bilo. Kao da je posve nestalo; zrak je samo stajao, nepomičan i bez ičega što bi ga potaknulo. Uopće se nije kretao i sve što je obavijao pretvarao je u živu sliku.

No u jednom je trenutku, probudivši se, Marie razbila tu čudnovatu anomaliju. Stanoviti izdah koji je ispustila neposredno nakon buđenja bio je dovoljan da zrak oko nje zavrti u nekoliko sitnih vrtloga, poput prašine pred zrakama sunca.

Ustala je s kreveta i izašla u hodnik. Zrak oko nje bio je krut i gušio je; jedino se zahvaljujući svojemu kretanju uspijevala probiti kroza nj.

Mordecaija u zoni blagovaonice još nije bilo te je kakao pripremila sama. Njezin se još uvijek uspavani, no vidljivo dobro raspoloženi skrbnik pojavio tek nekoliko minuta nakon što se smjestila na svome mjestu.

Razgovor nije mogao započeti prvih par trenutaka, no onda se pokrenuo, poput odrona kamenja- od pokoje nespretno bačene riječi do čitavih bujica rečenica ispunjenih smislom.

-Ovdje je baš zagušljivo, zar ne?- upitao je Mordecai ogledavši se.

-Jest, da- potvrdila je Marie.- Osjećala sam se kao da se gušim kada sam se tek probudila. Tako mrzim ovo.

Mordecai se slabašno nasmiješio.

-Mrziš, dakle- rekao je.- Zanimljivo je koliko toga mi ljudi možemo osjećati prema jednoj običnoj sparini.

-Tako je- ponovno se složila njegova posvojenica.- Ponekad me jako čudi to koliko toga mi ljudi uopće osjećamo. Sasvim sam sigurna da, primjerice, životinje ne osjećaju toliko stvari, pogotovo ne odjednom.

-Zanimljivo je, da- zamišljeno je izgovorio doktor, iz nekog razloga pogledom fiksirajući kut balkonskih vrata iza Marieina ramena.- Naravno, sve se to znanstveno objašnjava, ali mislim da nikada neću shvatiti zašto je ljudima to baš trebalo. Tijekom tisućljeća su mogli naučiti kontrolirati svoje emocije, potiskivati ih, pa zašto nisu?

-Neki jesu- slegnula je ramenima Marie na tren pogledavši u nutrinu svoje već na trećinu prazne šalice.- Mnogi, zapravo. Ali ti pitaš zašto ih nisu sasvim iskorijenili?

-Da. I opet, spasilo nas je razumijevanje- Mordecai i Marie su se zgledali te izmijenili osmijehe, samo nakratko.- Imam jednu malu teoriju što se toga tiče, ali to je samo moje razmišljanje pa se nikad ne zna koliko točno može biti. Smatram da su nama ljudima emocije potrebne, baš sve, od sreće do tuge; najširi mogući spektar.

Marie je otpila gutljaj iz šalice i pogledala skrbnika preko njezina ruba podignutih obrvi.

-Misliš?- rekla je, vrativši šalicu na stol.- Jer, emocije bole. Sreća možda i ne, ali druge... Tuga, na primjer. Možda je bolje da ih nema.

-Mislim da tu nisi u pravu- blago je odbio njezin argument Mordecai.- Bez emocija, život ne bi bio život zato što ga ne čini jedino ono što proživljavamo. Naravno, i to je tu negdje, ali to je samo nekih dvadeset posto života. Ostalih osamdeset čine naše reakcije na sve to, a reakcije se sastoje od emocija, pa ako izostaviš emocije, što ti preostaje?- riječi su na trenutak prestale kako bi ih zamijenio jedan intenzivni pogled u oči.- Ništa.

-Istina, logičnije je ako gledaš iz tog kuta,- oprezno se složi Marie- ali svejedno ne razumijem jednu stvar. Kako nam se isplati tugovati ako nam samo otežava život? Zar ne bi bilo puno bolje umjesto negativnih emocija osjećati nešto pozitivnije?