Darovi Elemenata

7. poglavlje

''Ima li ovdje knjižnica?'' Dalenta je došla do Doxi koja je sjedila u naslonjaču dnevne sobe Doma u Elemesteu i čitala časopis. Podigla je pogled sa časopisa u rukama i pogledala Dalentu.

''Naravno.''

''Pokažeš mi, molim te?'' zamolila je, a Doxi se ustala kimnuvši glavom i rekla joj da ju prati. 

Dalenta je nekoliko trenutaka prije toga ležala na krevetu u svojoj sobi probavljajući nove stvari koje je saznala taj tjedan, a to je bila radila gotovo svaki dan. Tada je shvatila da bi joj dobro došlo nešto što bi joj odvratilo pažnju od svega ovoga, a s obzirom da joj ništa ne odvraća pažnju bolje od knjige, svratila je do Doxi da joj pokaže knjižnicu. Doma joj je knjižnica uvijek bila omiljeno mjesto u kojem je provodila podosta vremena samo uživajući u mirisu knjiga i gubeći se u njihovom svijetu. Često joj se pridružila i Tessy. 

Dalentu je grlo stegnulo na pomisao Tessy i Doma znajući da kada se tamo vrati ništa više neće biti kao prije, neće biti Tessy, a neće biti ni knjižnice s obzirom da ju je progutao požar zadnji put kada ju je vidjela. Jedino što će ju možda dočekati tamo bit će bucmasta gospođa debelih i crvenih obraza poznata pod imenom Melanie McBeth, upraviteljica doma. S obzirom da ju ona baš nije podnosila, lako može reći da se nema čemu veseliti ako se ikada odluči vratiti, to jest, posjetiti Dom. 

Duboko je uzdahnula i požurila za Doxi koja je dosta odmakla jer se ona izgubila u mislima i sjećanjima. Izašle su iz Doma i krenule prema glavnom trgu, a Dalenta se začudila koliko je u ovih tjedan i pol upoznala grad i kako sada zna svaki put kojim je vode. Gotovo svaki.

Prošle su pokraj WAFE-a, a Dalenta se začudila što se knjižnica ne nalazi u toj golemoj građevini s obzirom da se puno toga nalazilo tamo, ali vjerojatno je to i bio razlog. Puno knjiga, puno papira, sve zapaljivo, svašta bi moglo poći po zlu kada bi se knjižnica u požaru našla u glavnoj zgradi Elemestea. Misli su joj ponovno odlepršale do knjižnice u njenom gradu Bellevillu, smještenog blizu glavnog grada Kanade: Ottawa.

''Dalenta, stalno zastaješ, požuri!'' Dalenta se morala prenuti iz misli drugi put u pet minuta, a čim je vidjela knjižnicu pred kojom stoje, dah joj je zastao u grlu.

Knjižnica je bila duplo manja od WAFE-a, ali je izgledala troduplo udobnije i komotnije i jednostavno je odisala toplinom i srećom. Možda je to bilo jednostavno zato što su WAFE lizali plamenovi, prekrivala voda i ostali elementi što joj je davalo dodatan osjećaj jeze; kao da to što ta građevina ima više funkcija nije dovoljno jezivo. Ova knjižnica je izgledala tako staro, a opet, tako novo. Izvana je bila potpuno prekrivena lišajevima, ali ispod njih se nadzirala svježa bijela fasada. Krovovi su bili napravljeni od istog materijala kao i Dom u kojem Dalenta trenutno odsjeda, drečavo crvene cigle. 

''Ideš?'' Doxi se okrenula i podignula obrvu kada je vidjela da Dalenta samo stoji i gleda u knjižnicu. Zavrtila je glavom i kimnula.

Unutrašnjost knjižnice je bila poput vanjštine, starinski interijer, ali vidjelo se da je sve novo. Novi podovi, zidovi i novi namještaj.

Čim je zakoračila u knjižnicu, Dalenta je duboko udahnula, a miris knjiga joj je odmah ispunio nosnice.

"Ti stvarno voliš knjige, zar ne?" Doxi se zahihotala iza nje, a Dalenta je kimnula zapravo ju uopće ni ne primjećujući dok su njene oči harale od knjige do knjige. Starih i pohabanih knjiga do savršeno novih koje zamalo da su sjale. Toplina se širila oko Dalentinog srca kada je napokon imala osjećaj da je doma.

Shvatila je da je ovo njen svijet. Ne ono vani gdje je živjela prije, to treba zaboraviti jer je ovo mjesto gdje pripada, a kada dobije svoj element ovdje će pripadati još više. Ne samo fizički, vjerovala je, već i psihički, nadala se da će se tako osjećati za tri dana.