Darovi Elemenata

32. poglavlje

(a/n; bacite pogled na moju priču Nevidljiva ako već niste - i ne, nije priča o djevojci koja se osjeća nevidljivom, to mnogi prvo pomisle xD)

Dalenta nije nikada imala čvrst san, a sada od kako su se ovi potresi i bure počeli dešavati, njeni su snovi bili često prekidani. Shvatila je da i Vilca nema neometane snove jer par puta tjedno kada bi se Dalenta probudila usred noći, već bi vidjela da je Vilcin krevet prazan.

Ponekad bi se probudile u isto vrijeme i zajedno otišle prošetati te se vratile u krevet, ali ponekad je Dalenta bila toliko umorna da je jedva primjećivala išta što se događalo oko nje te bi se njeni kapci zatvarali kao da su utezi ovješeni o njih. Ovo je bila jedna od tih noći, Vilca je ponovno ustala iz kreveta trljajući oči i uzevši torbicu.

''Idemo malo na zrak?'' šapnula je i pogladila hrčka u torbici kojemu je ovo bila jedina prilika da vidi vanjski svijet.

Dalenta je to sve primjećivala mutno, još je uvijek bila u polusnu, kao da to sve sluša iz dubine mora. Željela se pridružiti Vilci, ta joj je djevojka u ovih par tjedana stvarno prirasla srcu, a upoznala ju je i sa Ori tako da su se sada njih tri zajedno družile, a ponekad bi im se čak i pridružila Doxi. No, to je bilo samo ponekad jer je ona našla svoje društvo. Dalenta je to razumjela, ali svejedno nije mogla odagnati činjenicu da su bile toliko bliske kada je tek došla u Elemeste. Ipak, nije se pretjerano žalila, u ovom je trenutku imala više prijatelja nego ikada u životu, to joj je ulijevalo dozu ponosa. U Elemesteu više nije bila čudna djevojka nezdrave puti i sive kose, ovdje je nešto značila.

S tim je mislima ponovno utonula u san samo u kutu mozga čuvši da se Vilca vratila u krevet.

*     *     *

''Zašto su nas, od svih dana, zvali baš kada je bilo ovako kišovito?'' pitala je Dalenta promatrajući kišu koja je pljuštala kao iz kabla.

''Ne znam...'' Ris je slegnuo ramenima.

Gospođa Jalaf je pozvala nju i Risa da dođu u njihov kabinet, iako još uvijek nije počelo predavanje, očito su im ona i gospodin Adonis imali nešto važno za reći. Dalenta je pretpostavljala da će ona i Ris ponovno imati zajedno predavanja.

''Ja nemam kišobran.'' rekla je Dalenta. ''A mislim da još uvijek ne mogu stvoriti toplinski omotač.'' namrštila se. Neki dan joj je gospođa Jalaf rekla kako će je uskoro naučiti kako stvoriti toplinski omotač, zapravo, da iz njene kože izgara takva toplina, poput omotača, da joj ništa ne može nauditi bez da se ne otopi u okrugu do kojeg joj seže omotač.

Dalenta je znala da je za takvo nešto potrebna velika energija, pogotovo da bi otopila ovakav pljusak prije nego joj dotakne kožu, srećom, Ris je imao nešto drugo na umu.

Zakoračio je na pljusak, ali kapljice ga nisu dodirivale nego su klizile oko njega kao da je prekriven nevidljivom kupolom.

''Ti si naučio?'' pitala ga je Dalenta iznenađeno mislivši na omotač.

''Počeli smo, ali treba mi nevjerojatna koncentracija za ovo, ne bih uspio to dugo držati, ali imam drugu ideju.'' rekao je. Pogledao je uvis, a Dalenta je pratila njegov pogled. 

Iznad njegove glave kapljice više nisu klizile, skupljale su se i spajale jedna za drugu na neki način oblikujući...

''Kišobran! Genijalno!'' Dalenta je uzviknula.

Nakon što je dovoljno kapljica napadalo oko njegove glave toliko da bi ispod te polukupole stale dvije osobe, iz sredine se počelo izvijati nešto duguljasto i tanko, a Dalenta je shvatila da je to drška. Ris je podignuo ruku, a vodena drška se poput zmije omotala oko njegove ruke i pri dodiru se njegovom kožom se počela lediti. Od njegove ruke pa sve do gornjeg dijela ledenog kišobrana, Dalenta je uživala u gledanju Risa kako izvodi ovakve stvari, na nju je to djelovalo na neki način umirujuće, a istovremeno je izgledalo prekrasno.