Darovi Elemenata

4. poglavlje

''Hladno ti je?'' Ris je pitao Dalentu nakon što ju je gledao kako cijelo vrijeme križa ruke i stavlja kosu na goli vrat. Odmahnula je glavom.

''Osjećam se... Golo.'' namrštila se, nije bila naviknuta na ovu odjeću. Nimalo, i to ju je smetalo.

''Mislim da ti je Medina spremila neku jaknu.'' klimnuo je glavom prema vrećici koju je Dalenta nosila pa je zavirila u nju. Bilo je dosta odjeće, a kada je malo prokopala izvadila je najobičniju kožnu jaknu, što je Dalentu malo iznenadilo s obzirom da je inače njihova odjeća rađena od biljaka.

''Od kuda joj ovo?''

''Vjerojatno je očekivala da će ti biti neugodno, k njoj dolaze mnogi novi iz vanjskog svijeta i ostavljaju odjeću. '' slegnuo je ramenima.

''Znači ovo je nečije? Ukrala sam?'' stala je u mjestu i nesigurno gledala u jaknu. Ris se okrenuo kada je vidio da je stala te duboko udahnuo.

''Sada je tvoje, to je vjerojatno već dugo kod nje, nemaš nikakve brige, ne bi ti ju dala da je mislila da će se netko vratiti po to.'' imao je pravo. Dalenta je počela grickati usnu, ali je naposljetku ipak obukla jaknu. Draže joj je imati posla sa ukradenom odjećom nego hodati u ovoj odjeći, u svakom slučaju.

''Ne razumijem zašto se skrivaš, imaš lijepo tijelo i ovako si lijepa.'' skrenuo je pogled, a njoj je bilo drago što ne vidi kako su joj se obrazi ponovno crvenili. To je mrzila kod sebe, svoju sramežljivost i kako se na bilo kakvu pohvalu odmah počne crvenjeti i osjećati neugodno.

''Nisam lijepa...'' promrmljala je nadajući se da ju nije čuo, ali vidjela je da ju je pogledao ispod obrve.

''Pa kad nisam!'' raširila je ruke.

''Ni ne trebaš biti neka ljepotica,'' ,slegnuo je ramenima kao da je njemu svejedno, '' ne dobijemo izbor našeg fizičkog izgleda, budi sretna što ti ljudi neće govoriti da si ružna, jer nisi, prosječna si i nema ničeg lošeg u prosječnosti. Nemoj onda govoriti da nisi ni lijepa jer sjeti se - ljepota je u očima promatrača.''

''Ti si mi rekao da sam lijepa, znači li to da si ti moj promatrač?'' pitala ga je, a tada je bio jedan od rijetkih trenutaka kada je došao red na njega da se zacrveni.

Željela je još nešto reći, ali ju je Ris prekinuo rekavši da su došli.

''Obično Nomoli žive sa roditeljima, ali oni koji su došli kao i ti, iz vanjskog svijeta ili nemaju roditelja, oni stanuju ovdje.'' stajali su ispred građevine koja je bolno podsjećala na Dom. Izuzmemo li to da je tako crvene boje da su Dalentu zaboljele oči kada ju je prvi put ugledala, građevina je izgledala kao obična kuća od par katova.

''Ovo je nešto poput cigle od čega ljudi grade svoje kuće, samo ovo je iskopano iz zemlje i puno je čvršće.'' objasnio je Ris i uveo ju unutra.

Dalenta se prvi put u životu osjećala kao da se ne ističe.

Okruživali su je tinejdžeri i djeca koji su izgledali poput nje, sive kose, bljedunjave puti i sivih očiju, a opet su bili drugačiji. Osjetila je kako joj kamen pada sa srca i duboki je izdah, koji nije ni primijetila da zadržava, napustio njena usta. Napokon je bila tamo gdje pripada.

"Prijavi se tamo na pult", Ris joj je rekao" oni će ti sve objasniti, a sutra ujutro te vodim u obilazak i krećemo sa predavanjem." namignuo joj je.

"Već ideš?" izustila je pitanje prije nego se uspjela zaustaviti. Nasmiješio se.

"Da, moram ići, no kao što rekoh, vidjet ćemo se sutra ujutro. Ti si hrabra cura, mislim da odavde možeš sama."

"Nisam hrabra." namrštila se.

"Ono kada si spasila onu djevojčicu u požaru... Meni je to djelovalo hrabro." osmjehnuo se sa strahopoštovanjem.