Darovi Elemenata

20. poglavlje

(a/n može usputni? :))

"Samo malo, ponovi to!" rekla je začuđena Dalenta nakon onoga što joj je Ris ispričao.

"Sutra nemamo više svoje moći." rekao je mirno.

"Zbog čega?"

"Zbog punog mjeseca." objasnio je i uzdahnuo. "On na neki, nama još uvijek nepoznat način, utječe na nas, zarobljava naše moći unutar nas, one su još uvijek tu, ali ne možeš ih koristiti."

"Znači bit ću bez moći na jedan dan? Imamo li sutra školu?" pitala ga je uzbuđeno.

"Da." nasmijao se. "Ali bez praktičnih predavanja."

"Ris?"

"Dal?"

"Mogu li sutra van?" pitala je bojažljivo, a on se namrštio. "Gdje van?"

"Van van, u vanjski svijet." zagrizla je nervozno usnicu.

"Ne znam, zašto to sada...?"

"Zato što neću imati moći, neću moći nikome nauditi i bit ću sigurna po prvi put nakon gotovo mjesec dana." pojasnila je.

"To moraš konzultirati sa gospođom Jalaf."

"Možeš li i ti ići sa mnom?"

"Ne možeš ju pitati sama?" podignuo je obrvu, a ona je odmahnula glavom.

"Mislim sa mnom u vanjski svijet, ne želim biti sama."

"Ako ti dozvole ići ću s tobom." nasmiješio se.

Onaj intimni trenutak koji su podijelili u Risovoj kući nije spominjan, ali od tada su postali još prisniji i rijetko su se svađali.

"Super, idemo!"

*     *     *

Od kada je Dalenta ovdje, postajala je sve pouzdanija u svoje tijelo, naravno ne u potpunosti, ali počela je voljeti svoj izgled. Zato je taj dan prvi puta svojevoljno uzela prekrasnu crvenu pletenu majicu sa većim dekolteom, ali preko njega su bile četiri trake koje su se križale i vezale oko vrata. Obukla je one trakaste hlače i uobičajenu obuću. Kosu je za promjenu podigla u rep te je stala pred ogledalo.

"Opa djevojko, za koga se ti to spremaš?" komentirale su njene cimerice, a ona se nasmiješila na svoj odraz u ogledalu. Kosa joj je bila podignuta u visoki rep i padala na njeno rame u crvenim mekim valovima, a odjeća joj je isticala figuru.

"Ni za koga." odgovorila je. "Mislila sam da je vrijeme da obučem nešto kao svi Elemoli ovdje." zahihotala se.

"Nisam znala da imaš ovakvo tijelo, da sam ja ovako građena..." zazviždila je.

"Kako se osjećate?" pitala je jedna smeđokosa djevojka. "Čudan je osjećaj bez moći." namrštila se i složile su se.

Dalenta se nije osjećala tako dobro kao što je mislila da hoće, shvatila je koliko se zapravo pouzdala u svoje moći i sada je imala osjećaj kao da je netko uzeo dio nje. Kao da su joj odsjekli ud, ali ona je još uvijek osjećala da su ovdje, ispod površine je osjećala kako se komešaju samo čekajući da izađu van.

"Kada ponovno dobivamo moći?" pitala je Dalenta.

"Nakon što zađe mjesec." odgovorile su joj.

"Dobro, krenimo! Ne želimo zakasniti u školu!" rekla je jedna pa su sve jedna po jedna počele izlaziti iz sobe.

Dalenta je vidjela da ju Ris već čeka pokraj ulaza te je pošla prema njemu pozdravljajući se usput sa cimericama.