Darovi Elemenata

14. poglavlje

Trčala je hodnicima prema svojoj novoj sobi još uvijek imajući na pameti Risa, ali odmah je stala kada je shvatila da su joj počele jače iskrice iskakati iz ruku. Duboko je udahnula i izdahnula sjetivši se da joj je gospođa Jalaf rekla da obuzdava svoje emocije stoga se potrudila isprazniti misli što nije bilo lako. Naposljetku je odustala i pojurila u sobu broja B8. Zatvorila je vrata čim je ušla i duboko dišući se naslonila na njih.

''Oj! Vatrena!'' netko je povikao i Dalenta je tek tada primijetila da je okružena djevojkama smeđe, zelene kose...

''Zašto si tako uspuhana?'' pitala ju je ista djevojka kestenjaste kose do ramena.

''Trčala sam.''

''Zašto si trčala?''

''Bježala sam...''

''Od kog?'' ponovno je pitala.

''Od... Čekaj malo, tko ste vi?'' zbunjeno je pitala, a javila se manja djevojka zelene kose.

''Cimerice.'' rekla je jednostavno.

''A tko si ti?''

''Dalenta.''

''Od kog si bježala?'' ponovno je pitala smeđokosa djevojka. Puno ispituje, pomislila je Dalenta.

''Od prijatelja.'' 

''Nije valjda onaj plavokosi?'' javila se djevojka odzada i progurala se kako bi došla u prvi red.

''Ja... Kako znate?'' svakim trenutkom, Dalenta je bivala sve zbunjenija.

''Pa vi ste nekakva atrakcija sada, dva rijetka elementa na istoj ceremoniji? Čudila bih se da vas netko ne zna.'' nasmijala se.

''Je li ti plavokosi prijatelj?''

''Ris? Zašto?'' Dalenta se namrštila, a djevojke su je gledale kao da je s Marsa pala.

''Zašto? Pa jesi vidjela kako izgleda!? Mislim da bi i slijepac primjetio njegovu ljepotu...'' rekla je sanjivo, a ostale su djevojke klimnule.

''Ta njegova kosa...''

''Oči.''

''Usne... Oh, voljela bih vidjeti kako se ljubi.''

''A tek ona vilica! Imam osjećaj da bih mogla porezati prst samo da ju dotaknem!''

Dalenta nije znala da se smije ili ne, stoga je samo tamo stajala neugodno dok njene cimerice nisu prestale sanjariti.

''Nisi odgovorila, prijatelj ti je?'' pitala je ponovno znatiželjna djevojka, a Dalenta je lagano klimnula glavom.

''Ima li djevojku?'' pitale su sve odjednom.

Neko ih je vrijeme sve gledala, što da kaže?

Istinu naravno, rekao je njen unutarnji glasić.

''Ima.'' odgovorila je prije nego se uspjela obuzdati. ''Da, da, jako joj je vjeran.'' nastavila je uvjerljivije, a djevojke su razočarano uzdahnule i vratile se svojim poslovima kao što je razgovaranje o kosi, noktima i ostalim ženskim stvarima. Dalenta je načula par njihovih razgovora kada je prolazila pokraj njih.

''I onda mi je puknuo nokat! Gle, još uvijek se vidi...''

''Ma ne!''

Dalenta se zahihotala i krenula prema krevetu kraj prozora gdje je primijetila njene stvari.. Osvrnuvši se oko sebe shvatila je da su svi kreveti pokraj prozora ili bili prazni, ili pomaknuti skoro na drugi kraj sobe. 

''Čudno...'' promrmljala je.

Tu noć je shvatila zašto nikoga nije bilo pokraj prozora na teži način. Bila je umorna i bacila se na krevet, u trenutku kada je padala u san, probudila ju je nagla svjetlost. Stavila je ruku preko očiju, ali svjetlost se ponovila. Otvorila je oči i shvatila da zasljepljujuća svjetlost nekakvog svjetionika prolazi pokraj njenog prozora svakih par sekundi.