Darovi Elemenata

26. poglavlje

(a/n; može usputni?)

''Hoćemo li pričati o onome što se dogodilo u kabinetu gospođe Jalaf?'' pitala je Dalenta dok su ona i Ris ležali na leđima na mekoj travi brežuljka koji su praktički prisvojili, kao da je oduvijek bio njihov. Zvijezde su svjetlucale na prelijepom noćnom nebu dok je hladni povjetarac milovao Dalentine obraze. Promjena u zraku je bila vidljiva, osjetna, zima je dolazila čak i u ove krajeve, gdje god se oni nalazili.

''O čemu bi pričala?'' pitao ju je.

''Ne znam.'' promrmljala je, a on ju je zabavljeno pogledao, ona ga je već gledala.

''Ne znaš o čemu bi pričala, ali svejedno bi pričala o tome?'' zadirkivao ju je, a rubovi njenih usana su se izvili u maleni osmijeh. Njena plameno crvena kosa je padala po zelenoj travi, a poneki su se pramenovi nalazili na njenom golom vratu, njene oči su izgledale tako veliko da je  Ris vidio bljesak noćnog neba u njenim očima, izgledala je prelijepo, tako nevino.

''To je bilo neobično iskustvo.'' jednostavno je rekla i podbočila se na lakat kako bi ga bolje pogledala.

''Doista jest.'' zamišljeno je rekao. ''Imao sam osjećaj kao da sam na nekom drugom svijetu, s tobom, a da je ona hladna svjetlost upravo od tamo došla. Teško je za objasniti.''

''Ali razumijem te, imala sam isto iskustvo.'' zahihotala se. ''Hoćemo li opet probati?''

''Ne.'' glatko je odbio, a ona je djelovala malo povrijeđeno.

''Mislim...'' počeo je kada je primjetio njen pogled. ''Nije sigurno, to bismo trebali samo u prisutnosti gospodina Adonisa i gospođe Jalaf.''

''Ništa nije sigurno.'' preokrenula je očima, ali nije više započinjala tu temu, umjesto toga se dignula u sjedeći položaj, a Ris za njom.

''Počinje mi ići na živce to, ponekad gotovo poželim da se sve vrati u normalu.'' rekla je.

''Ovo je normala.'' namrštio se Ris, nije shvaćao što je pokušavala reći.

''Ne, nego onako kako je bilo prije, dok nisam došla u ovaj svijet, dok nisam upoznala... tebe.'' dovršila je, pogledala ga je i čekala što će reći, ali on je šutio te je nastavila: ''Osjećam se sputano, sve što napravim dovodi u opasnost ostale Elemole, ne smijem ništa riskirati i to mi počinje ići na živce! Uz sve to, cijela me škola mrzi zbog onoga što se dogodilo s Naylom!''

''Ma ne mrze te.'' 

''Nisi ih vidio, nisi čuo kako pričaju o meni, mrze me...'' glas joj je zadrhtao, a ona je iznenađeno primijetila da su joj obrazi vlažni od suza, kada je počela plakati? Brzo je obrisala obraze, taj pokret nije prošao neopaženo od strane Risa te se ustao i sjeo nasuprot nje, ona nije željela podignuti pogled.

''Pogledaj me Dal.'' zapovjedio je, ali ona ga nije slušala, gledala je u pod kao da želi izbušiti rupu u njemu.

Osjetila je njegove hladne prste kako joj nježno podižu glavu dok se njen pogled nije susreo sa njegovim.

''Ne plači.'' promrmljao je i obrisao njene suze palčevima. ''Ti si predivna osoba iznutra i izvana, što te briga što oni misle? To sam ti već rekao i mogu ti reći još stotinu puta sve dok ne naučiš cijeniti sebe. Sljedeći put ako čuješ da te ogovaraju samo hodaj visoko uzdignute glave i ne obaziri se na njih jer meni si divna osoba, fućkaš ostale.'' zahihotao se, a Dalenta je zagrizla usnicu kako ju ne bi odao osmijeh, ali bezuspješno.

"Ali Nayla je rekla da mi nos izgleda kao..."

"Stani, stani!" prekinuo ju je i približio se. "Meni se sviđa tvoj nos, sladak je i siguran sam da je Nayla samo ljubomorna na njega. Volim tvoje vječno crvene obraze i tvoje velike blistave oči, one su mi druga omiljena stvar na tebi." nasmiješio se, voljela bi kad bi joj se leptirići u trbuhu prestali migoljiti.