U rukama opasnosti

Poglavlje dvadeset i četvrto

Voda je mirno žuborila pokraj mene. Drveni most škriputao je pod mojim nogama. Zrak je bio čist kao da se lakše moglo disati. Okrenula sam se kada je Eric prišao bliže.

''Sviđa mi se ovo mjesto.'' Iskreno sam mu odgovorila. 

Cijelo jutro je bio izuzetno tajnovit u naumu da me odvede napokon van kuće. Kada smo nakon doručka sjeli u automobil nisam ni mogla zamisliti da će naša vožnja biti izuzetno kratka, a konačna destinacija ovoliko veličanstvena.

Mjesto je bilo izuzetno mirno i tiho. Čuo se pjev ptica iz obližnjeg šumarka.

Eric me poveo do ruba potoka, bolje rečeno jezera. Voda je bila kristalno čista, gotovo mameći da se okupaš u njoj.

Prišla sam još bliže, stavljajući ruku u vodu. Brzo sam ju povukla nazad apsolutno prekriživši bilo kakav naum o kupanju. Voda je bila prehladna. Nikakvo čudo za doba godine u kojemu se nalazimo, a pogotovo zbog činjenice da smo u nordijskoj zemlji gdje su i inače hladnije temperature. 

Eric se za to vrijeme smjestio na travu i promatrao me predatorskim pogledom. Vratila sam se do njega i sjela pokraj njega. Osjetila sam lagano olakšanje shvativši da je zemlja na kojoj sjedimo mnogo toplija od vode ispred nas.

Eric me povukao u zagrljaj i u trenu sam se našla sjedeći između njegovih nogu oslonjena na njegova prsa. Rukom mi je lagano mrsio kosu. Njegova gesta me umirivala. Osjećala sam se veoma sigurnom i spokojnom u njegovim rukama.

''Moji roditelji su posjedovali ovo imanje. Iza šumarka nalazila se drvena koliba koja je s vremenom oronula pa smo ju na kraju srušili.'' Nakon nekoliko minuta je prozborio. U glasu mu se mogla osjetiti tuga i sjeta. 

''Gdje su tvoji roditelji sada?'' upitala sam ga osjećajući kao da ima još nešto u toj cijeloj priči. Nisam htjela ništa dalje govoriti. Šutjela sam i pustila ga da si olakša dušu. Napokon sam bila spremna čuti još detalja o životu koji me očekuje i pomalo čudno ali veselila me spoznaja da želi sa mnom podijeliti svoje uspomene i osjećaje. 

''Poginuli su nedugo nakon našeg vezivanja. Bili su veoma zadovoljni i sretni što se njihov sin jedinac napokon skrasio. Toliko da nisu dovoljno pazili i upali su u vučju zamku.''

''Nedostaju li ti?'' upitala sam ga okrenuvši glavu prema njemu. Njegove oči bile su prazne. Nisam mogla uopće shvatiti njegove trenutne emocije.

''Možda malo. No nikad nisam bio previše vezan uz njih. Rijetko sam bio kod kuće s njima. Zapravo smo se najviše viđali po eventima koje su tvoji roditelji pripremali u palači s vremena na vrijeme.''

Riječ roditelji mi je odzvanjala u ušima. Ovih nekoliko dana misli su mi bile zaokupite Nathom i problemima koje je prouzročio toliko da sam s uma smetnula pravi problem.

U dubini duše sam se pribojavala susreta s njima. Nisam znala tko su i kako će reagirati kada se vidimo. No isto tako sam se sjetila Linde i Nikolaja. Iako su mi tajili godinama da nisam njihovo pravo dijete ipak sam ih smatrala obitelji. Iako su me duboko povrijedili uvijek će imati dio moga srca koji ih nikada neće prestati voljeti. Na kraju ipak su me odgojili i učinili me ovakvom kakva danas jesam.

''Što će biti s Lindom i Nikolajem? Zasigurno se brinu što mi se dogodilo.'' Vratila sam pogled na Erica. U času su nam se pogledi pronašli. Već dobro poznata iskra pojavila se u njegovom pogledu, a po njegovom izrazu lica bila sam uvjerena da i on jednu takvu vidi u mome.

''Zapravo se ni ne brinu. Tvoj otac ih je iste večeri nazvao i saopćio im da si sve saznala i da si odlučila upoznati pravu obitelj. Rekao im je da si razočarana, te da kada se smiriš da ćeš ih kontaktirati. Oni ne znaju za našu vrstu, a bilo kakva prijava na policiju im ne bi išla na ruku jer su te ilegalno posvojili.''

Kimnula sam mu glavom u znak odobravanja. Pustila sam umu da sabere i obradi sve nove informacije zagledavši se u mirnu površinu vode.

Nadala sam se da će možda jednog dana postojati mogućnost da ih opet vidim. Da im kažem da su bili odlični roditelji iako su mi prešutjeli ogromnu tajnu.

Najviše sam se nadala da ću moći vidjeti Marka, iako sada znam da nismo vezni krvi on će zauvijek u mojem srcu ostati moj brat. Tolike lijepe uspomene smo imali zajedno. Uvijek smo se svađali, a onda poslije pomirili igrajući zajedno igrice preko igrače konzole.

Bili smo veoma različiti u većini stvari no na kraju dana on je uvijek bio stariji brat kojemu sam se divila. Uvijek bih ga zezala kako je vrijeme da napusti roditeljsku kuću, a onda kada bi otišao na nekoliko dana kod prijatelja nedostajao bi mi. Brinula bi se da mu se nije što dogodilo i obradovala se na svaku poruku ili poziv koji bi mi uputio.

Nas četvero nikad nismo bili najidealnija obitelj, ali uvijek smo bili tu jedni za druge. Vjerujem da su Linda i Nikolaj s godinama zametnuli činjenicu da nisam njihova, možda se i nadali da se nikada neću saznati ili da me moja prava obitelj neće tražiti.

Nadam se samo da ću imati priliku vidjeti ih prije nego prođem kroz promjenu. U strahu da ih ne ozlijedim vjerojatno nikada neću skupiti dovoljno hrabrosti da im se pojavim pred očima. Za jednim obrokom Eric je bio spomenuo kako i mene čeka promjena i da ću kroz neko vrijeme i sama postati vampirom. Ta činjenica me plašila, nisam znala hoću li nakon toga ostati ista. Nikada si ne bih mogla oprostiti da ozlijedim nekoga do koga mi je stalo. Zato sam morala saznati više o cijelom tom procesu.

''Eric?'' upitala sam nakon nekog vremena. I dalje smo mirno sjedili na travi uživajući u tišini ovog prelijepog mjesta. Gotovo mi je bilo žao prekinuti ovaj intimni trenutak jer nisam znala hoćemo li uskoro imati prilike ponoviti ga. Znala sam da me čeka povratak u Bugarsku i ta ideja nije mi se niti malo sviđala. 

Podigla sam glavu spojivši naše oči. Blago je podigao obrve potičući me da govorim dalje.

''Kako funkcionira preobražaj?''

Nadam se da vam se nastavak svidio te ako jest ostavite vote i komentar.

Xoxo, Iva