Ta cura

6. Tomu "prijatelji" služe

"Zar je već petak?"-pitala sam cure dok smo išle na prvi sat.
" Već tjedan dana idemo u školu?"-sada je Shelley pitala.
"Ma divan nam je petak kad prva dva sata imamo matematiku."-sarkastično je rekla Sophie.
" Jeste li rješile zadaću?"-upitala sam ponovno.
"Naravno. Samo mi još fali da me baba skolči."-Rowan je odgovorila. Ušle smo u razred te sam sjela pored Blakea.
" Zašto danas nisi išao samnom?"-pogledala sam ga ali nekako se čudno ponašao. Niti jednom me nije pogledao i samo je šutio.
"Blake što ti je?"-opet ništa, samo je okrenuo glavu na drugu stranu.
" Blake!"-sa rukom sam ga uhvatila za bradu i glavu mu okrenula prema sebi.
"Šta izvodiš?"-upitao me neprijateljskim tonom. Oči su mu bile crvene i natečene, i imao je podočnjake do poda. Izgleda kao da tri dana nije spavao i kao da je plakao.
" Nije mi ništa."-zvonilo je za sat a baba je ušla u učionicu. Nisam skidala pogled sa Blakea ni sekunde. Vidjela sam da mu to smeta ali mislila sam da ću ga tako nagovoriti da nešto kaže.
"Uredu, da vidim tko nije napisao zadaću."-rekla je baba, spustila naočale na vrh njezinog vještičjeg nosa i pogledala prema razredu. Blake je problijedio još više. Podigao je ruku isto kao još neki dečki.
" Ovi me više ne iznenađuju ali ti Blake? Što je sa zadaćom?!"-povisila je ton na njega.
"Oprostite. Zaboravio sam."
"Zaboravio si? A da ja zaboravim tebi zaključiti dvojku pa ti lijepo idi na popravni."
"Imao sam problema u obitelji. Nisam uopće razmišljao o zadaći?"
"Kakvih to problema?"-zašto ona baš sve mora znati?
" Nemogu vam reći. To su osobne stvari."
"Pa normalno da nemožeš, zato što lažeš."
"Stvarno mislite da bih lagao zbog takvih stvari?!"-povikao je.
" Mali, nisi u poziciji da se svađaš. Evo tebi jedna jedinica pa se nauči pameti."-lupila je rukom po stolu i u e dnevnik mu upisala jedinicu. Ostatak sata je bio nervozan i svakih pet minuta palio mobitel da vidi koliko je sati. Kada je zvonilo, prvi je izletio iz učionice. Naravno da sam pojurila za njim. Otišao je u muški zahod a ja sam ne razmišljajući uletila za njim. Bili smo sami tamo.
"Zar nemogu više ni nuždu obaviti bez tebe?!"-povikao je. Još nikada ga nisam vidjela takvog. Povukla sam ga u jednu kabinu i zaključala nas unutra te sam se naslonila na vrata da ih nemože otvoriti.
" Molim te reci mi što se događa. Nikada te nisam vidjela ovakvog, i stvarno sam zabrinuta za tebe. Mogu ti pomoći."-pogledala sam ga duboko u oči.

~Blake POV~

Krenule su mi suze na oči, a ona je to vidila te me zagrlila. Odmah sam uzvratio te sam ju držao uz sebe što sam čvršće mogao.
"Brina...u ponedjeljak mi je tata dobio otkaz. Vratio se kući pijan te je istukao mamu. Probao sam ju obraniti ali i mene je izudarao. Svaki dan je sve gore i gore a jučer je porazbijao pola kuće. Probao sam ga smiriti ali me počeo udarati, srušio me na pod te me udarao nogama."-stavio sam glavu u njezin vrat te sam jecao.
" Pa zašto si onda došao u školu?"
"Morao sam se maknuti od tamo. Nemogu ga gledati takvog. Nisam ti htio ništa reći jer nisam htio da se brineš."
"Pa kako se neću brinuti za svog najboljeg prijatelja?! Poslije škole dolaziš kod mene i tamo ćeš ostati dok ti nebude bolje."
"Ali Sabrina...što će biti s mojom mamom, neželim ju ostaviti samu."
"Ona je odrasla žena. Vjerujem da će ga urazumiti."
"Zašto to radiš? Zašto toliko brineš za mene?"-malo sam se udaljio od nje.
" Tomu prijatelji služe."-blago mi se nasmješila te rukama obrisala moje suze.
"A sada nabaci onaj svoj predivan osmjeh na lice. Nedopusti da te išta rastuži. Bori se protiv problema i gledaj opasnost u oči. Vjeruj mi, ja ću uvijek biti uz tebe."-osmjehnuo sam se. Bože kako ju volim. Volim? Zar sam ja to upravo sebi priznao da ju volim? O da jesam. Zagrlili smo se još jednom te sam joj šapnuo:
" Ti daješ najbolje savjete. Hvala ti."