Kažu da se bez ljubavi nemože živjeti. Potpuno se slažem s tim, ali i sudbina je ključna u svačijem životu. Mene je odvojila od najdraže osobe, ali ljubav me spojila s drugom.
Još uvijek sam u La-u. Nekoliko mjeseci nakon nesreće sam se počela baviti glazbom. Postala sam slavna i stvarno uživam u tome što radim. Znam da sam rekla da se to nikada neće dogoditi, ali time sam se malo opustila. Stvarno sam se brzo oporavila od nesreće. Sophia i Cole su mi bila velika podrška u svemu što sam radila. Koliko god mi je bilo lijepo u LA-u to sam sve više i više razmišljam o povratku u London. Sjetila sam se onoga kada je Blake ponovno spojio moje roditelje. Sjetila sam se onog našeg razgovora: "Obećaj mi da ćeš me uvijek voljeti i da ćemo biti zajedno cijeli naš život." "Blake...Zar nemisliš da je to nešto što bi malo dijete reklo?" "Zar me nevoliš?" "Pa naravno da te volim. Ti si mi nešto najbolje što mi se u životu dogodilo ali..." "Ali nemožeš obećati da ćemo zauvijek biti zajedno?" "To je zato što nisam vidovita. Blake...ja bih to htjela ali što ako se nešto dogodi i to nas razdvoji?" "Ja ću ići za tobom. Što god da se dogodi, naći ću te i bit ćemo skupa. To si i ti meni rekla." " Volim te Brina. Obećavam ti, trudit ću se održati našu vezu...nemogu bez tebe." "I ja isto, obećavam ti. Volim i ja tebe Blakey."
~Blake POV~
Sabrina se počela baviti glazbom?! Ali toga se uvijek bojala...Cijelo jutro sam slušao njezin glas i prisjećao se svega kroz što smo prošli. Tek sada sam postao svjestan koliko mi fali. Dvije godine ju nisam zagrlio, poljubio ili škakljikao. Odlučio sam nešto poduzeti u vezi toga. „Dobar dan.“-ušao sam u Sabrininu kuću. Tamo sam zatekao uplakanu Sabrininu mamu, baku i sestru. Sve tri su me pogledale u šoku. „Blake? Otkud ti ovdje?“-pitala me njezina mama. „Što se dogodilo?“-nisam odgovorio na njezino pitanje. „Sabrinin djed je umro danas.“ „Moja sućut.“-zagrlio sam sve tri. „A sada da ja odgovorim na vaše pitanje. Došao sam vam javiti da Sabrina nije mrtva.“-izbečile su oči. „Molim?“ „Pobjegla je u Los Angeles i tamo je zadnje dvije godine. Počela se baviti glazbom.“ „Zašto se nije javila?“ "Neznam. Samo znam da je tamo." "Kako si saznao?" "Sophie, Shelley i Rowan su znale za to odkad je pobjegla a ja sam slučajno naišao na jednu njezinu pjesmu na youtubeu." „Moram ju nazvati.“-rekla je uzimajući mobitel.
~Sabrina POV~
Nakon dvije godine na zaslonu mobitela je iskočio broj moje mame. „Uredu, sada ili nikada.“-pritisnula sam zelenu ikonu i stavila mobitel na uho. „Mama?“-prošaputala sam. „Sabrina?!“-rekla je šokirano. „Pa gdje si dijete? Brinuli smo se za tebe.“ „U Los Angelesu sam.“ „Pa što radiš tamo?“ „Oprosti mi....“-počela sam plakati. „Morala sam se maknuti, nisam mogla gledati Blakea kako me ne želi poslušati, i nisam ga više mogla pogledati u oči nakon onoga što mi je Austin napravio.“-još sam više počela plakati. „Sabrina smiri se. Uredu je. Nemoraš se vratiti kući za stalno, ali barem dođi na sahranu.“-zastala sam na to. „Molim?“ „Brina....tvoj djed....“ „Ne...ne...NE!!!!“-počela sam jecati. „Kako? Nisam se ni oprostila....“ „Ššššš, uredu je Brina, samo dođi i oprosti se. Sahrana će biti sutra.“ „Dobro, dolazim prvim avionom.“-poklopila sam i odmah se počela pakirati. Javila sam Sophiji i Coleu da se vraćam u London a oni su mi je poželjeli sreću. Kupila sam avionsku kartu, i imala sam sreće, avion za London odlazi za sat vremena. Zbog vremenskih zona, iz Los Angeleskog dana sam prešla u Londonsku noć. Kada sam sletila pozvala sam taksi i rekla mu adresu. Izašla sam pred kućom a noge su mi počele klecati. Ušla sam u kuću, a poznati miris mi je ušao u nosnice. Dom... „SABRINA!!!!!“-izderala se Riley. Osmjehnula sam joj se a ona je potrčala prema meni i skočila mi u zagrljaj. Tako je narasla. „Tako si mi nedostajala.“-rekla sam joj. „Predivna si.“-rekla mi je nakon nekog vremena. „I ti isto mišiću.“-kada sam ugledala mamu i tatu, spustila sam Riley te im potrčala u zagrljaj. „Volim vas.“ „I mi tebe.“-Riley nam se pridružila u grupnom zagrljaju. Ponovno smo svi na okupu. Kasnije sam vidjela uplakanu baku te sam ju snažno zagrlila. „Žao mi je bako.“-zažmirila sam i zabila svoj glavu u njezin vrat. „I meni sunce moje."-otvorila sam oči i vidjela poznatu figuru kako iz daljine promatra sve što se događa u sobi. Dah mi se zaledio i samo sam gledala u njega. Sada me čeka puno objašnjavanja. Pogledala sam u svoje a oni su mi kimnuli. Prišla sam mu. „Smijem li ti objasniti?“-nije ništa rekao samo je kimnuo. Njegova tišina me ubija. Krenuli smo u moju sobu. Zaključala sam nas unutra. Stala sam ispred njega, podigla glavu i ugledala ono njegovo lijepo lice. Tužne krupne smeđe oči, glatke usne, meka koža. Malo se promjenio. Kosa mu je bila nešto duža i promjenio je način odjevanja.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
„Tog dana je Austin došao k meni, a ja sam mislila da si to ti. Poljubio me, a to si vidio. Krenula sam za tobom no on me pokušao spriječiti. Pretvorila sam se u vuka i pobjegla. Tada sam saznala da je i on vuk. Sustigao me i podmetnio mi nogu a ja sam se otkotrljala niz brdo i udarila glavom pa sam pala u nesvjest.“-zastala sam kako bih uhvatila zraka. Blake me pozorno promatrao prekriženih ruku. „Kada sam se probudila, bila sam gola i zavezana za krevet.“-pogledala sam u krevet, pa ponovno u Blakea. "Ušao je u sobu. Pričao mi je grozne stvari i ljubio me. Pokušala sam se odvezati ali nisam uspjela. Tada me silovao. Pred kraj sam uspjela osloboditi jednu ruku, ali bilo je prekasno.“-Blake je blago otvorio usta a meni je par suza skliznulo niz obraz. „Ja....nisam ti to mogla reći pa sam pobjegla....mislila sam da nemam drugog izlaza. Saznala sam da sam trudna.“-pozorno sam ga gledala u oči. Napunile su se suza. „Imaš dijete?“-upitao me nakon nekog vremena. Napokon je progovorio. Ja sam spustila glavu prema dolje. Približio mi se i podigao moju glavu a naše oči su se ponovno susrele. „N-n-ne.“-zažmirio je. Izgledao je kao da mu je laknulo. „Kako ne?“-ponovno je upitao. „Završila sam u prometnoj nesreći.“-raširio je oči. „Brina....“-prošaputao je. Ponovno me tako počeo zvati. „Ja.....skoro sam umrla. Pobacila sam i ostala neplodna.“-iznenada me zagrlio a ja sam uzvratila kada sam napokon shvatila što se dogodilo. Taj me zagrljaj jako iznenadio, ali drago mi je da se dogodio jer je značio da je među nama sada sve uredu. „Žao mi je....oprosti mi Brina.....bio sam tako glup. Dok si ti patila ja sam mislio da si sretna s njim. Bio sam uvjeren da me više nevoliš, i da si me prebolila. I ja sam se počeo baviti glazbom kako bih te prebolio i zaboravio. Ali pogodi što....nisam mogao...jednostavno te previše volim....“-rekao je plačući. Jače sam ga zagrlila. „Kako bi mogao pomisliti da te nevolim? Pa samo sam na tebe mislila ove dvije godine. Uopće nisam znala kako ću stati pred tebe nakon svega.“-malo se odmaknuo od mene i pogledao me. Stavio mi je ruke na obraze i očima istraživao moje lice. „Uspjeli smo....nakon svega, ponovno smo zajedno. Sjećaš se kada sam te pitao hoćeš li me zauvijek voljeti? Ti si rekla da neznaš. Ali vidiš....što god se dogodi, nas dvoje na kraju opet budemo zajedno.“-nasmješila sam se a on me poljubio. Predivan osjećaj, kao da mi je prvi poljubac. Naslonio je svoje čelo na moje. „Onda? I dalje smo u vezi?“-pitao me. „Naravno.“-nasmješio se a sada sam ja njega poljubila. „Stvarno mi je žao zbog tvog djeda.“-rekao je nakon nekog vremena a ja sam spustila glavu. „Nisam se uspjela ni oprostiti...“ „Hoćeš...sutra na sahrani.“ „Hoćeš li.....“-zastala sam. „Što?“ „Hoćeš li i ti biti tamo?“ „Da. Mislim ako ti želiš da budem.“ „Želim. Jako te zavolio....ti si kao obitelj i zato želim da budeš pored mene sutra.“ „Pa ako to moj vučić želi...biti ću.“-poljubio me u čelo i ponovno zagrlio. ____________________________________ Plačemmm 😭😭 ostavite vote i komentar, zanima me što mislite 😊💕
