Storm /One Direction Fanfiction/

Part 19.- It was close!

*Sorry ,ali sam morala ubaciti Jarry sliku sa strane. Jednostavno im nisam mogla odoliti. Ono u fazonu 'Like a a bosss!*

>>"One day your life will flash before your eyes make sure it's worth watching"<<

Niall Horan's P.O.V.

Dok smo Zayn i ja bježali,začuo se gromoglasni pucanj iza naših leđa. Osvrnuo sam se nazad i zamijetio Zayn'a kako se  u bolovima prevrče na zemlji. Brzo sam se okrenuo nazad te, što sam brže mogao pojurio k njemu u namjeri da mu pomognem. Albert'ovi ljudi su već bili za nama i to mi je dalo podsjetnik da požurim. Sageo sam se pored Zayn'a i pružio mu ruku. 

"Hajde!"-zapovjedio sam mu ,iako sam znao u kakvom se stanju nalazi. Samo je lagano u bolovima pogidao glavu prema meni sklapajući ponovno oči.

"Ne mogu. Upucan sam! Idi bez mene!"-nešto glasnije mi je rekao te vidjevši da se i dalje ne mičem nastavio.

"Hajde,što čekaš? Kreni!"-zapovjednički mi je prenijeo,no i dalje nisam išao.Ne mogu ga ostaviti ovdje. On mi je brat. Ne mogu. Jednostavno mnogo smo dobrih i loših stvari proživjeli u životu i oduvijek je bio uz mene.

"Nema šanse! Ideš i ti sa mnom. "-oduprijeo sam mu se i dalje držeći ispruženu ruku u zraku nadajući se da će ju uhvatiti te da pobjegnemo odavdje .

"Niall, ne mogu trčati. Pogođen sam u nogu i u rame. Samo će nas uhvatiti. Ovako je bolje ako samo mene uhvate. Vjeruj mi ,pokušat ću se izvući . Samo bježi dok nije kasno!"-i dalje je uporno me uvjeravao.

Pogledao sam iza nas i uočio kako su i stražari uspjeli preskočiti visoku ogradu koja nas je dijelila od slobode,te kako sad ravno trče za nama ne dajući nam baš mnogo vremena za bijeg.

"Zayn,to se nikada neće dogoditi. A sada,diži tu svoju lijenu guzicu sa zemlje i trči bar jednom u životu koliko možeš!"-tvrdoglavo sam mu odvratio te ga uspio podignuti sa ,sada već, mokre zemlje. Počeli smo trčati svom snagom u pokušaju da im pobjegnemo. Išli smo dosta sporije s obzirom da je Zayn'ova noga ,kao i rame, bila pogođena .Gusta krv se i dalje neumorno pokušavala boriti sa hrapavim platnom Zayn'ovih traperica koje smo poderali kako bi mu vezali ranu.On je šepajući trčao koliko su ga noge nosile,dok sam se ja svako malo obazirao kako bi se uvjerio da stražari i dalje neumorno trče za nama.

"Ne mogu više!"-začuo sam Zayn'ov umorni glas pomiješan sa glasnim disanjem. Trčali smo već petnaestak minuta kroz gustu,mračnu šumu jedva osvjetljavajući nam put mojim mobitelom. "Hajde,Zayn! Još samo malo!"-glasnije sam odgovorio te nastavio trčati.Sada sam napokon vidjeo da teretana služi i za kondiciju,a ne samo za dobivanje mišića i mršavljenje.

"Niall,stani. Stvarno više ne mogu!"-ponovno se oglasio Zayn,koji je sada sjeo na tlo i isprekidano disao.

"Daj,diži se! Ako nas uhvate,biti će problema. Samo još malo. "-pokušao sam ga uvjeriti na što je on samo potvrdno kimnuo glavom i ustao se sa poda.

Nastavili smo trčati sporije sve dok ponovno nismo začuli duboke glasove Albertovih ljuti kako bivaju sve bliže i bliže. Došli smo do raskrižja šumskog puta te sam povukao Zayna za majicu u grmlje koje se nalazilo odmah pored. Skotrljali smo se dolje niz strminu te sam zadobio nekoliko posjekotina. Pogledao sam u njega, koji se nalazio nekoliko metara ispred mene,te sam na nogama dopuzao do njega.

"Jesi dobro?"-upitao sam ga kada sam vidjeo kako se čuva za svoje pogođeno rame.

"Mhm."-smrmljao je na brzinu te nastavio tiho. "Samo peče. Nadam se da ćemo brzo doći do auta."

"Naravno."-odgovorio sam kratko. "Pješke do tamo nam treba samo desetak minuta. Imaš fasciklu?"-nervozno sam ga upitao. Posvijetlio sam ga baterijom te u njegovoj lijevoj ruci oučio crnu fasciklu. Hvala Bogu pa je tu!