''L-Liam... Zar ne misliš da bih se prvo trebala odmoriti od svega...?''Pitala sam prvo što mi je palo na pamet gledajuči u njega. Klimnuo je glavom zatvorivši oči, a onda me ponovno pogledao. ''Znači, nisi razmišljala uopče o tome?'' Pitao je na što sam brzo odmahnula glavom. ''Razmišljala sam, doista. Ali sada mii je cijela zbrka u glavi i moram se odmoriti.'' Objasnila sam lažuči te zagrizla usnu ne znajuči što da radim. Ono što sam sada htjela bilo je izači iz auta i otići negdje daleko gdje nema nikoga. Samo ja, sama. No huh, to je bilo daleko od ostvarivog. O tome sam mogla jedino maštati. Grozno. ''Možeš li razmisliti do večeras?'' Pitao je. What? Prekratko. Nakratko sam zastala razmišljajuči što da kažem, a onda se zakašljala. ''U redu.'' Odgovorila sam dok je njegovim licem prolazi osmijeh. Klimnuo je glavom, a onda upalio auto te smo krenuli. Pa, bilo je i vrijeme. Sigurna sam da neću stiči na početak prvog predavanja. Vidjevši već poznatu ustanovu, nasmijala sam se što je moja vožnja sa Liamom napokon gotova. Uvijek je bilo dobro to što je moja kuća blizu fakulteta. ''Umm... Vidimo se onda večeras.'' Rekao je. Klimnula sam glavom, a onda izašla iz auta i zaputila se ka dvorištu. Ali, dolaskom na fakultet, došla sam u pakao. Bolje bi bilo da sam još ovaj zadnji tjedan ostala kod kuće kao što je i doktor rekao. No, ne. Ipak sam otišla u nadi da ću vidjeti Harrya. Beth je ponovno sjela nasuprot mene te se rukama naslonila na stol napuhujuči svoj balon. ''Jutro Blue. Danas si bolje?'' Pitala je gledajuči u moju nogu na što sam zakolutala očima. ''Prijeđi na temu.'' Rekla sam uzdahnuvši kada sam shvatila da mi nešto pokušava reći. Nasmijala se pokazivajuči svoje kristalno bijele zube, a onda započela. ''Vidjela sam Harrya, jučer. Bio je na kiosku vjerojatno kupovajuči novi broj. Čudan je, znaš? Uopče više nije onaj stari. Nekako je...'' Zastala je mahajuči rukama pokušavajuči se sjetiti neke riječi koja bi opisivala situaciju. ''Gle, Beth, ne zanima me. On i ja smo gotovi.'' Rekla sam. Još jednom sam ju pogledala, a onda uzela torbicu i zaputila se ka ulazu u fakultet. Ponovno isto. Svi pogledi uprti u mene dok se ponegdje neki došaptavaju. Ali nije me briga. Oh, da, i to im je čudno. Otvorila sam svoj ormarič uzevši jednu knjigu, a onda ga zatvorila te se zaputila ka učionici. Tehnička mehanika. Prošli put nisam ostavila dobar dojam kod profesora Millera ošamarivši Harrya, no to je trebalo ispraviti; doći na predavanje i 'slušati'. Prije ulaska u učionicu, pogledala sam na svoj ručni sat gdje je bilo 7:55. Ali, i to je bilo kasno jer je profesor Miller već bio unutra. ''Curell, kasniš.'' Rekao je te rukom pokazao prema jednom praznom mjestu kraj prozora. Odšetala sam do ondje, a onda sjela na stolicu i pogledom prešla preko svih ovdje. Istina, bilo je mnogo više dečkiju nego djevojaka. Dobro, to je ipak predmet za njih. Nikada nisam kužila zašto djevojke moraju ići na to? Totalno bezveze. Moje razmišljanje prekinula je nečija sjena nad mojim stolom. Podigla sam pogledd i susrela se sa starijim profesorom. ''Što misliš da ću ti sada reći?'' Pitao je. Okej, ponovno ostavljen loš dojam. Huh, ali to sam ipak ja. ''Vidimo se.'' Rekla sam nasmješevši se, a onda uzela torbicu i izjurila van prije nego što je još nešto rekao. Prazan hodnik. Ponovno se nalazim ondje dok su ostali na predavanjima. Pogled mi je zapeo na vratima muškog wc-a te sam se sjetila kada sam prisluškivala Harrya. Ali ovoga puta vrata su bila otvorena, a on prazan. ''Once upon a time a few mistakes ago, I was in your sights, you got me alone...'' Izvukla sam mobitel iz torbice te prstom prešla preko ekrana na kojemu je pisalo 'Haley'. Bila sam totalno zaboravila da ću joj pomoći pronači Davida. ''Hej, Haley.'' Javila sam se koračajuči prema izlazu. ''Bok, Blue. Htjela sam te pitati jesi li možda pronašla o njemu?'' Pitala je na što sam se nasmijala. ''O, da. I pronašla i osobno upoznala. A, imam i njegov broj negdje u mobitelu.'' Govorila sam silazeči niz stepenice. Sjela sam na jednu od njih te pogledala u svoje crne starke. Gotovo nikada ih nisam nosila, više sam bila tip za štikle. Ali morala sam zbog noge. Agr. ''K-Kako? Blue, što si napravila?'' Ispitivala je. Zvučala je doista preplašeno i zabrinuto. Oh my Good. ''On je zaručnik kćeri jednih obiteljskih prijatelja. Ako se sječaš Toma, njegova nečakinja Christina.'' Objasnila sam. Nakratko je zastala vjerojatno se pokušavajuči prisjetiti nje. To je barem bilo lako. ''Sječam je se. Ali kako si saznala? Mislim, od kuda...'' Prekinula sam ju upadajuči joj u riječ. ''To nije bitno sada. Sada ću ga nazvati i dogovoriti se da se nađemo sutra negdje.'' Rekla sam te prije nego što je još nešto rekla, poklopila. Nisam imala vremena za bilo kakve zahvale ili pitanja. Ušla sam u imenik tražeči Davidov broj, a onda kada sam ga napokon našla kliknula telenu tipku čekajuči da mi se javi. Ne znam zašto sam ovo radila. Imala sam mnogo svojih problema ali svejedno sam se bavila tuđima. Možda samo zato da pomognem Haley, a možda da i uništim zaruke Christini. Zvučalo je zanimljivo. ''Halo?'' Nakon nekoliko puta što je odzvonilo čula sam nečiji duboki glas. To je definitivno on. ''David, Blue je. Sječaš me se?''Pitala sam. Nakratko je zastao, a onda rekao jedno kratko i zbunjeno; ''Da.'' Nasmijala sam se te rukom prošla kroz kosu gledajuči oko sebe sluša li me tko. Oh, to nebi bilo dobro. ''Možemo li se naći sutra prije podne?'' Pitala sam vjerojatno ga sada ostavljajuči zbunjenog. No, to mi je i bila namjera. ''Nešto se dogodilo?'' Pitao je zbunjeno. ''Čini ti se. Poslat ću ti porukom adresu kafića gdje ćemo se naći, a od tebe očekujem da dođeš. U redu?'' Pitala sam. Ponovno je nakratko zašutio uzdahnuvši. ''U redu.''
~***~
Koračala sam po sobi lijevo - desno razmišljajuči. Već je bilo prošlo 18h, a ja nisam znala odgovor na Liamovo pitanje. Bilo je previše komplicirano. Bojala sam se da ponovno ne zabrljam. Ako kažem da, Harry će ostati samo prošlost. Ali ipak je postojala mogućnost da se Harry i ja pomirimo jednom. Nije li? Ne, Blue, nije. Najbolje bi bilo pomiriti se sa tom činjenicom i krenuti ispočetka. Zar ne? Ili ipak ne. Čuvši zvono na vratima trgnula sam se iz svojih misli te zagrizla usnu ne znajuči što da napravim. Vrijeme je prebrzo otišlo. Ili sam ja samo sporo razmišljala? Nakon laganog kucanja na vrata moje sobe, vidjela sam Liama kako je ušao unutra klimnuvši glavom u znak pozdrava. ''Umm... Jesi li razmislila?'' Pitao je hodajuči perma meni. Brzo sam klimnula glavom, no u drugom trenutku požalila. Trebala sam reći da mi da još vremena. Barem još mjesec, dva. Ili možda više. Godinu? Da, godinu. Imala bih dosta vremena za razmišljanje. Kvragu, Blue. ''I?'' Pitao je nestrpljivo čekajuči moj odgovor. Otvorila sam usta da nešto kažem, no riječi nisu izlazile. Nisam imala pojma koji bi bio pravi odgovor. Da ili ne? ''Blue, jesi li dobro?'' Ponovno je pitao sada stavljajuči jednu ruku na moje rame na što sam lagano, gotovo neprimjetno klimnula glavom. Atmosfera je bila zagušljiva. Dok je on čekao moj odgovor, nadajuči se da ću reći da, ja sam ponovno htjela pobječi od svega. Sve je trebalo biti drugačije. Ja nisam trebala onu večer otiči kod Harrya jer... Ništa se od ovoga nebi dogodilo da nisam učinila tu glupost. Nakratko sam zažmirila uzdahnuvši, a onda napokon rekla vjerojatno najveću pogrešku u životu. ''Da Liam, opraštam ti.''
Paaa... Valjda se ne ljutite na mene što sam ih ponovno spojila? Hah, ionako treba biti zapetljala u priči da bi bila zanimljivija... Zar ne? Uglavnom; Vi komajte i votajte, a ja ću postaviti što brže sljedeči nastavak. Jeep, ponovno sve ovisi o vama koliko će biti komentara. Na prošlom se nisam baš oduševila kada sam vidjela malo komentara, a trudila sam se postaviti nastavak. No, svejedno sam vam postavila sada ovaj. Aj, oraspoložite me malo s komovima sada<33
