Kralj sloma [✔]

Poglavlje prvo

Kišno je jutro u Sarajevu, dok je Dalija pravila doručak u kuhinji i kuhala kahvu ja sam sjedila za radnim stolom u dnevnom boravku i završavala još jednu stranicu svog već odavno započetog romana za kojeg ni sama nisam sigurna kad ću ga završiti. Teško mi pada izdvojiti vremena za pisanje, uprkos slobodnom vremenu kojeg dobijem preko dana uvijek mi nešto iskrsne tako da mi jedino preostaje ujutru pisati i ako sam odmorna i raspoložena kasno do noći ostajem i pišem.

Osjetim miris kahve zbog čega se lagano opuštam i budim iz polusna. Dalija je pjevušila jednu monotonu melodiju svoje omiljene pjesme već danima i to me polako počelo iritirati ali sam šutjela i pokušala izignorisati.

„Gotov je doručak!" Začujem iz kuhinje zbog čega se ustajem i ostavim pisanje. Sjednem preko puta svoje prijateljice i uzimam svoju šolju kafe i otpijem gutljaj. Smeđa, naizgled obična kosa dužine do iznad grudi bila je svezana u neuredan rep dok su njeni plavi podočnjaci odavali još jednu neispavanu noć.

„Zar si opet ostala budna do kasno?" Upitala sam je i nakrivila glavu kako bih je bolje pogledala. Lecnula se na moje pitanje i njene tamno-plave oči boje tihog okeana se sretnu mojima.

„Morala sam Li." Slegne ramenima i otpije gutljaj iz svoje šolje. Odpuhnem iznervirano i odmahnem glavom.

„Stvarno se oko gluposti zamaraš Dalči." Kažem joj po vjerovatno stoti put od prošle sedmice. Otkad je dobila otkaz kao konobarica u obližnjem kafiću pod stresom je i na sve moguće načine pokušava da se snađe kako bi našla novi posao. Navodno su joj dali otkaz jer je bilo viška radnika, iako sam uvjerena da su bili previše škrti da je plaćaju.

„Aurelija ne možeš sama da nama obezbjediš stan i sve što ide uz to. Moram naći posao, jedino tako ćemo moći živjeti bez pretjeranih briga."

„I naći ćeš posao, kud ti se žuri? Stvaraš sebi stres a to ti sad nije potrebno. Sačekaj da se smiri situacija." Posavjetujem je iako sam svjesna da me ne sluša, to jeste sluša ali joj to u jedno uho uđe a u drugo već izađe. Prevrnem očima i ustanem se i krenem u sobu da se spremim za današnji dan.

Istuširam se i našminkam lagano, svežem kosu u punđu i obučem hlače i širu košulju koju sam stavila u hlače. Obujem patike i pozdravim se sa Dalijom. Izlazeći vani obgrli me vlažan zrak. Naježim se od naglog smanjena temperature.

„K vragu i ovom vremenu." Pomrmljam sebi u bradu i navučem svoju kožnu jaknu. Brzim koracima dolazim do svog auta i krenem kroz glavnu ulicu Sarajeva prema svojoj firmi gdje sam radila.

Pozdravljam se u prolazu sa par ljudi dok sam išla prema liftu u svoju kancelariju. Ne mogu se požaliti na firmu niti na svoju radnu sobu koja je bila i više nego velika. Jedna strana zida je bila popunjena policama sa knjigama. Druga strana zida je imala obješene slike i jednu policu sa pićima i čašama. Na sredini je bio veliki stol sa crnom mramornom pločom. Na njemu je bio kompjuter i mnogo papira koji su samo čekali da se ispune. Objesim svoju jaknu kraj vrata i sjednem na stolicu te krenem završavati naslovnicu knjige.

Posao dizajnera i ujedno fotografa mi nije nešto jednostavan, ali uprkos svemu uživam u ovom poslu. Nakon tri sata uzastopnog rada prekida me kucanje na vrata. Ulazi direktor firme i sjedne preko puta mene. Podignem obrvu i čudim se njegovoj pojavi, inače bih bila ja ta koja bih trebala doći u njegovu kancelariju ako bi mu šta trebalo.

„Aurelija imam jedan jako bitan posao za tebe i bićeš duplo više plaćena ako ga uradiš kako treba." Započne i nasloni se od stolicu što i ja također učinim.

„Kakav je to tako bitan posao?" Upitam.

„Zvao me maloprije direktor iz firme 'Atlanta' i odlučio da sklopimo ugovor. Pristao sam."

„Čekajte, želite mi time reći da smo upravo sklopili ugovor sa jednom od najmoćnijih firmi za dizajn u čitavim Sjedinjenim Američkim Državama?" Klimne glavom, iznenađena i u šoku pomno ga nastavim posmatrati. Nakašlje se i namjesti na sjedištu.

„Za nekoliko dana bi trebao doći njegov sin kod nas na razgledavanje naše firme, trebamo mu ostaviti dobar utisak. Treba da zna da ova firma ima potencijala i da je ozbiljna sa suradnjom koja nas očekuje u roku od par mjeseci."

„I ja bih trebala njega voditi firmom ili šta vi zapravo od mene želite?" Na rubu živaca mu izustim to pitanje što sam smirenije mogla.

„Ti treba da sa njim provodiš vremena tokom dana, bićeš tako da kažem njegova voditeljica i osoba koja će mu odgovoriti na sva pitanja koja ga budu zanimala u vezi naše firme." Objasni mi i ja klimnem glavom.

„Zašto ja? Zašto nije neko drugi. Vi ste svjesni da ima mnogo iskusnijih od mene, a ako je ovo već nešto ozbiljno preporučila bih vam da izaberete nekog na koga se možete osloniti bez da se brinete."

„Ja vjerujem u tebe Aurelija, i uvjeren sam da ćeš taj posao odraditi kako treba. Da li si za ovaj posao zainteresirana?" Pogledam u čovjeka ispred sebe, pedesetih godina koji je uložio mnogo truda u ovu firmu. Razmislim o toj ponudi nekoliko minuta a onda iznosim svoju odluku.

„Pristajem." Osmijehne mi se.

„Odlično. Bićeš obavještena na vrijeme kada će trebati doći sin Aganovića, tako da ćeš imati vremena da se pripremiš." Ustane se i izlađe iz sobe uz pozdrav. Potrljam se po slijepoočnici i naručim sebi kahvu. Bože, trebam se psihički na ovo pripremiti, ipak je to sin jednog od najmoćnijih ljudi SAD-a.

Predvečer sam završila sve što sam imala i krenula nazad prema svom stanu. Ulazeći unutra opazim Daliju na kauču kako spava sa laptopom u krilu.

„Ti luda, luda glavo." Pomrmljam i gasim laptop te ga sklanjam na kraj sobe. Uzimam deku i pokrijem Daliju i uputim se nazad usvoju sobu. Skidam svoju šminku i raspustim kosu iz punđe. Presvučem se u spavaćicu i umorna legnem na hladni krevet. Razmišljajući o nadolazećim danima utonula sam u san. Posljednja misao mi je bio on. Sin Aganovića.    

A/N

Prvih par poglavlja će biti kratki i dosadni, većinom ćete se upoznavati sa likovima priče i čitavom situacijom.

Kako vam se do sada čini priča? Utisci? 

Do sljedećeg puta, xoxo

-vjecnisanjar