Kralj sloma [✔]

Poglavlje dvadeset i devet

Kažu nakon svake kiše dolazi sunce. Moja kiša je donijela samo još veće nevrijeme, dovelo je oluju emocija. Pristala sam poći sa Larisom, ni svjesna koliko nisam bila spremna da se suočim sa njim. Prošlo je dugo vremena od našeg susreta, a koliko god priželjkivala da ga vidim i zagrlim isto toliko sam željela da to odgodim.

Let do Njujorka je prošao sporo, kao jedna vječnost dok je nervoza u meni kunjala. Nisam znala što ću. Pogledom sam prolazila po malom kabinetu u privatnome avionu u kojem sam se nalazila. Laris je bio u drugome kabinetu dajući mi prostora da razmišljam.

Mrzila sam ovo. Mrzila sam sebe i sve oko sebe. U vraga, mrzila sam što mi se ovo dešava trenutno. Nervozno sam se grickala sa prst i cupkala nogom, sve dok u jednom trenutku u prostoriju nije ušao Laris donoseći mi topli čaj.

„Mislio sam da će ti pomoći." Pomrmljao je uz smiješak i pružio mi šolju iz koje se pušila vrela voda sa kesicom od čaja. Zahvalno sam klimnula glavom i odložila čaj na stolić ispred sebe.

Laris je sjeo kraj mene, također odlažući svoju šolju sa čajem.

„Trebali bi sletiti za nekih sat vremena, malo manje." Rekao je, na šta sam ja samo klimnula glavom. Nisam znala šta reći, i dalje sam mislila kako nisam spremna na ovaj korak, ali želja da ga vidim je ipak bila jača.

„Aurelija, šta te muči?" Naposljetku me upita to pitanje na koje nisam željela dati odgovor. Prebacila sam pogled na njega i suzila oči, pomno razmišljajući kako mu odgovoriti.

„Ne znam. Mislim da sam pogriješila što sam pristala na ovo." Rekla sam ono što sam zaista i mislila, sliježući ramenima Laris je izdahnuo i prošao rukom po crnoj kosi.

„Nervozna si, to je sve." Odgovorio je kratko, ne znajući da li je time iznio jednu činjenicu ili me pokušao ubjediti u nešto. Gledala sam ga par sekundi u tišini.

„Nisam još spremna da se suočim, barem ne odmah ovaj ili sljedeći dan."

„U redu je, shvaćam te. Dat ću ti vremena."

„Hvala ti Larise." Potvrdno je klimnuo glavom uz smiješak, te je ponovo nastala jedna duga tišina. Uzela sa gutljaj toploga čaja i osjetila da ima još nečega unutra. Namrštila sam se i gledala u šolju, a Laris kao da mi je pročitao misli počeo se smijati.

„Stavio sam malo votke, čisto da se malkice bolje opustimo." Izbezumljeno sam gledala u njega, a onda se i sama počela smijati.

„Ovo je nešto što nikad nisam još doživjela, kako se nisam toga mogla prije sjetiti?" Počeli smo se smijati tome, te je situacija postala mnogo opuštenija, a možda je ipak taj čaj počeo dijelovati. Kako god, za manje od 20 minuta smo trebali sletiti.

„Larise, gdje ću ja boraviti?" Upitala sam, sjetivši se da je on rekao to srediti.

„Mislio sam da prenoćiš kod mene večeras, a onda ću ti sutra nabaviti stan ako ti smeta."