Kralj sloma [✔]

Poglavlje trideseto

Ležala sam mu na prsima. Osjećaj je nevjerovatan. Nježno je vrhovima prstiju prolazio po mojim golim leđima i mrsio mi kosu. Moje ruke su bivale oko njegovog vrata i igrali se. Smiješkala sam se kao kreten cijelo vrijeme. Bila sam sretna i ispunjena osoba u ovom trenutku.

Falio mi je on i njegovo prisustvo, a sad kada je napokon tu nisam imala osjećaj da je svijet protiv mene.

„Nisi mi još rekla otkud to da si došla u Njujork?" Upitao je tiho. Nasmijala sam se. Kad vidim Larisa moram ga častiti, da nije bilo njega ne bih sad bila ovdje gdje jesam, gdje pripadam.

„Laris je došao u Sarajevo i pozvao me da dođem i popričam sa tobom, da nije bilo njega ne bih vjerovatno nikad došla do te ideje da dođem u Njujork." Objasnila sam.

„Koji je to šupak, zato mi nije odgovarao na pozive." Nasmijala sam se jako, a i on zajedno sa mnom. Jutro je počelo svanuti, te sam se počela protezati kraj njega na krevet, odlučivši nam napraviti doručak. Obukla sam se nabrzaka i krenula izaći iz sobe kada sam se nečega sjetila.

Naglo sam se okrenula prema Aresu koji je već imao bokse na sebi i upitno me pogledao.

„Gdje je Laris?" Upitala sam.

„Ne znam." Slegnuo je ramenima. Sačekala sam par trenutaka da shvati sam šta se zbiva, on je gledao u mene zbunjeno, ali je počeo kontati šta je problem.

„Mi smo spavali u stanu moga najboljeg prijatelja!" Klimnula sam glavom i otrčala do vrata od stana i otvorila ih, te zapazila Larisa kako spava na podu sklupčan. Sad mi ga bilo žao. Ares se stvorio iza mene i vidjevši Larisa sagnuo i uspio ga podignuti. On je otvorio napola oči i zijevnuo.

„Govnad jedna, mogli ste makar ostaviti otključano, ne bih vam ja smetao u noćnom treningu." Mrmljao je i poželila sam se glasno nasmijati, ali sam umjesto toga stisnula usne u ravnu crtu suzdržavajući se toga. Ares ga je odveo u njegovu spavaću sobu, smještajući ga u krevet.

Ja sam u međuvremenu nam pravila doručak.

Ares se vratio nazad u kuhinju i sjeo za trepezarijskim stolom posmatrajući me.

„Baš smo govnad." Rekao je, a ja sam se započela smijati.

„Mogao je kucati." Rekla sam i poslužila nam hranu.

„Rekao sam mu to isto, a on je nakon toga me udario po čelu i rekao citiram „idiote zvonio sam tristoputa ali se niko nije javljao", izgleda da si bila previše glasna ljubavi."

Zacrvenila sam se na njegov govor i također ga udarila po glavi zbog čega je jauknuo.

„Izvini, ali ja mislim da nisam jedina bila ovdje glasna dragi." Odbrusila sam. Nasmijao se i povukao me sebi u krilo i zagrlio.

„Nema veze sad, bitno da ti se svidjelo." Namignuo je i utisnuo poljubac na vratu. Slegnula sam ramenima i uzela zalogaj hrane. Bila sam užasno gladna i trebalo mi je ovo.