Kralj sloma [✔]

Poglavlje četvrto

Izlazeći prema parkinu išli smo prema srebrenom bmw-u i8. Otvorio mi je vrata i tiho sam se zahvalila te se namjestila dok je on već bio na drugoj strani i otvorio vrata te sjeo na mjesto vozača.

Krenuli smo i tokom vožnje smo prvih pet minuta proveli u tišini. Zapravo ja nisam ni znala gdje me namjeravao voditi. Usmjerila sam pogled prema njemu i isprva uživala u posmatranju njegovog bočnog profila. Imao je izražene crte lica, trodnevnu bradu i duge trepavice. Bio je zaista lijep, a njegova bijela košulja mu je tako lijepo isticalo isklesana prsa da bi čini mi se svaka djevojka buljina otvorenih usta. 

„Buljiš." Šapne i ja se trznem, osjetim kako mi obrazi žare dok se on nasmiješi idalje gledajući u cestu.

„Gdje si me planirao voditi?" Upitala sam u pokušaju da skrenem sa teme što je on svakako shvatio ali nije ništa rekao.

„Vidjet ćeš." Idalje sa onim istim smiješkom od maloprije je odgovorio.

„Jesmo li barem blizu?" Upitam, izjedala sam se od radoznalosti dok se on tome smijao kao kakav kreten.

„Jesmo." Kaže uz smiješak.

Taman smo stali kod parkinka ispred SCC zgrade. To je bio ogromni tržni centar. Izlazeći iz auta uzima me pod ruku. Preko puta te zgrade nalazila se još jedna zgrada, to je bio BBI centar na čijem se vrhu nalazio restoran na otvorenom. Ulazimo u lift i uputimo se na zadnji kat te zgrade. Kako smo došli ušli smo u restoran. Najprije je bio jedan dio u zatvorenom, tu smo prošli i uputili se na balkon.

U susret nam je došao čovjek srednjih godina, pretpostavljam četrdesetih. Uputio nas je na naše mjesto i za koje čudo u okruženju od pet metara je sve bilo pusto. Naš stol je bio odmah pored pregrade i time smo imali savršen pogled na čitavo Sarajevo.

Nakon što sjednemo i naručimo večeru ostavlja nas čovjek napokon nasamo.

„Dopada ti se kako sam priredio ambijent?"

„Ti si sredio da niko u blizini ne bude?" Klimnuo je glavom.

„Pah, gospodine Aganović, veoma ste bezobrazni jer vjerujem kako bi još neko volio ovdje sjediti u blizini i uživati koliko i mi." Kažem dok se on nasmije.

„Vrijedi biti bezobrazan nekad u nekim situacijama, gospođice Aurelija." Podigne obrvu i tada nam ponovo u susret dolazi konobar krenuvši otvoriti flašu sa crvenim vinom ali ga Aresova ruka zaustavi.

„Možemo se i sami snaći, hvala." Uzima flašu iz njegove ruke i on klimne glavom i napušta nas. Otvara bocu i uspe i sebi a i meni.

„Razmišljao sam, i mislim da bi bilo dobro ako bi se malo bolje upoznali prije nego li uopšte započnemo sa ozbiljnijim temama o firmi." Započne i otpije gutljaj vina. Nasloni se od stol iščekivajući moj odgovor. Otpijem gutljaj vina i također se naslonim od stol duboko ga gledajući u oči.

„Koliko ja znam mi smo se dogovorili da je ovo isključivo poslovni sastanak."

„Koliko ja znam Aurelija bilo bi poželjno da bar nešto znam o tebi koliko i ti o meni, čisto da ne bi čitav ovaj poslovni sastanak bio ukočen jer se ne poznajemo dovoljno." Naglasio je riječ poslovni i uozbiljio se. Nakašljem se kada nam prilazi konobar sa hranom.

„Uredu, pitaj me šta te zanima?" Popustim i vidim da se nasmiješio pobjedonosno.

„Pa ponajprije koliko imaš godina?" Nakrivio je glavu i uzeo zalogaj svoje francuske salate.

„Dvadeset i dvije godine." Kažem i on klimne glavom. Postavim mu isto pitanje i on se nasmije.

„Koliko bi mi procjenila?"