Kralj sloma [✔]

Poglavlje dvadeset i treće

Mrak je...Zagušljivi zrak mi stišće grudni koš i čini mi se kako mi se manta u glavi. Teškom silom pokušavam otvoriti oči, ali shvatim tad kako imam povez koji mi ne dopušta da vidim išta. Mozak mi brzo počinje raditi, i tad u tom momentu shvatim jedno: kidnapovana sam.

Hvata me panika, pokušavala sam shvatiti gdje sam, što je naravno bivalo neuspješno. Srce mi je luđački kucalo, u glavi mi prolazi sve i svašta. Pokušavala sam se sjetiti zadnjega čega sam bila svjesna.

Bila sam u stanu i pripremala sebi nešto za jesti. Poruke od anonimca nisu prestajale dolaziti, što je još gore, dobivala sam svoje vlastite slike. Uhodio me je čak i nakon što sam Aresa otjerala od sebe. Ma da je on rekao da će njega ostaviti na miru, a ne i mene. Nisam shvaćala koliko je zapravo situacija ozbiljna postala. Sve mi se čini da, sad nakon ovoga Ares zapravo nikad ni nije bio u opasnosti, već ja, a Ares je bio smetnja jer je stalno bio uz mene. Čovječe, kako mi se život uspio okrenuti naglavačke u tako kratkom periodu?

Prije dva mjeseca sam imala tako dosadan i monoton životni tok, svako jutro sam doručkovala saDalijom, ili pak sama. Radila sam do poslije podneva i ostatak dana provela u gledanju filmova ili pisanju.

Otkako je Ares postao dio mog životnoga toka stvari su se totalno promjenuli. Česti slom živaca, bolji staž na poslu, sklapanje novih prijateljstva, česti izlasci i najednom uhođenje od nekog psihopate...

Moje razmišljanje je prekinulo zvuk otključavanja vrata, barem mislim da su to bila vrata. Nagađala sam stvari, nisam bila u mogućnosti upotrijebiti čulo vida, stoga mi čulo dodira i sluha su postali samo još više intenzivniji. Koraci koje su u ovom momentu bili jako glasni i prilično blizu mene su prestali. Utihnula je prostorija, a moje srce je bilo blizu da mi izbije grudni koš. Tresla sam se, ali se nisam usuđivala da išta kažem, ne dok ne saznam ko je sa mnom tu u prostoriji.

Osjetih hladne ruke na mom obrazu. Bile su velike i grube, pa sam tako mogla i pretpostaviti da je u pitanju muškarac.

„Ah Aurelija...žao mi je što su stvari postali ovako komplikovani po tebi." Hrapavi glas je bio kraj moga uha, a ja sve što sam mogla jeste da pokušam sklonuti glavu na stranu da se udaljim od njega, ali me čvrsto držao za obraze i nije mi dopuštao to.

„Kuda si ti krenula? Ne plaši me se."

„Oh, krasan savjet, ne plaši se poremećenog psihopata koji te iz nekih nepoznatih razloga kidnapovao. Odvali još nešto pametno gospodine." Odbrusila sam, te sam poželjela i prevrnuti očima ali naravno, povez mi je zasmetao.

„Neko je jako bezobrazan ovdje, a to neće ići." Procjedi, krv u žilama mi se sledila kada je rukom krenuo prema niže vrata. Počela sam se otimati, no nije mi baš najbolje išlo.

„Dobro je što shvaćaš koliko si zapravo nemoćna, Aurelija. Bolje ti je da se lijepo ponašaš, inače neću znati stati kao sad." Smaknuo je ruku i odmaknuo se. Poželjela sam plakati, a zapravo m i je jako malo falilo da mi suze krenu, ali sam se suzdržavala.

„Zašto ste me uopšte oteli?" Uspjela sam složiti tu vrlo jednostavnu rečenicu, a da mi pritom ne pukne glas.

„Saznaćeš ti to uskoro, strpi se." I time je napustio ovu prostoriju u kojoj sam se nalazila. Opet sam osjetila taj neobično zagušljiv vazduh što mi je stiskao grudni koš.

„Arese, gdje god da si, spasi me..." Prošapćala sam tiho.

Piščev POV.

U zadnjih dvadeset i četiri sata su se stvari izdešavali nenormalno brzo. Dobili su adresu od mjesta odakle je poruka stigla od Leonarda. Layla je otkrila o Leonardu sve što je znala, i koliko im se činilo Leonardo je bio poremećeni idiot. Uskoro i mrtav ako se usudi šta učiniti Areliji, kako je Ares govorio.

Ekipa koju su sačinjavali najbolji snajperisti, vojno dispilinirani ljudi, agenti i vođe je Laris opremio najboljom mogućom opermom. Nije imao sna posljednjih par dana, ali od sinoć pogotovo, zvao je policajce iz Sarajeva i kontaktirao ih o problemu. Dogovorili su se da će ih sačekati na aedromu pa zajedničkim snagama se uputiti prema šupku zvani Leonardo.

Ares je pd sinoć razmišljao o svemu što mu se izdešavalo posljednjih mjesec dana. Bili su mu to najljepši, ali i najgori mjesec dana ikad. Shvatio je da je on kriv zašto je sad Aurelija u opasnosti i zakleo se samome sebi da se to neće više desiti, pa makar time nestao iz njenog života, što će i učiniti. Nije smio više dopustiti da joj se šta desi. On je sebe smatrao čovjekom koji je problem, sa kojim niko nikad neće moći na kraj stati, pa ni ona.

„Arese, jesi spreman?"

„Da mu jebem mater? Jesam." Odgovorio je hladnokrvno Larisu koji je sjedio nasuprot njega u privatnom avionu. Znao je da će se kasnije morati Larisu iskupiti za sve, bukvalno sve. Takvog prijatelja je rijetkost naći, pogotovo u ovakvim situacijama poput ovih.

„A jesi spreman stati pred njom nakon svega?" Upitao ga je. Tačno ga je poznavao, bolje nego iko.

„Nisam." Slegnuo je ramenima i skrenuo pogled. Nije mogao zamisliti što će biti kada Aurelija shvati da je on glavni krivac zašto joj se ovo desilo, niti je želio.

„Moraćeš se spremiti do večeras, jer večeras je vadimo iz ovog sranja." Smireno je govorio, iako je bio daleko od smirenog, no u ovoj situaciji je bar jedno od njih dvoje trebalo imati hladnu glavu.

„Hvala ti." Ispalio je najednom Ares svome prijatelju ranjivo. Toliko je bio sjeban da je to tek onda shvatio kada je vidio koliko je zapravo nemoćan bez nečije pomoći.

„Tu sam za tebe uvijek brate." Odgovorio je i uputio mu osmijeh koji mu je ulijevao nadu da će sve proći dobro, ma da nije baš bio sto posto siguran.

A/N

Nastavak je kratak, ali će sljedeći biti puno zanimljiviji jer je tad pitanje hoće li uspjeti uhvatiti Leonarda ili ne.

Do sljedećega čitanja, volim vas sve <3