Kralj sloma [✔]

Poglavlje dvadeset i peto

Vozio sam ulicama Sarajeva tragajući za mirnim mjestom. Čim je Dalija došla nazad u stan izašao sam glavom bez obzira. Nisam ju mogao dalje gledati. Bila je na sigurnome, živa i zdrava, spavajući bezbrižno. Baš onako kako sam i rekao da ću je vratiti. Ja joj više nisam potreban, moći će nastaviti svoj život dalje sama bez mene.

Stigao sam u svoj stan i vidio da je Laris već bio unutra i sjedio, očigledno me čekajući. Izmjenuli smo poglede, ali se nijedno od nas dvoje nije usudilo išta reći. Mislim da su naši pogledi i dovoljno rekli.

Iz frižidera sam izvadio bocu vode. Čak mi ni alkohol trenutno ne bi pretstavljalo zadovoljstvo.

„Gdje je?" Upitao me je, izbjegavajući da mi pomene njeno ime. Sklopio sam oči i tiho uzdahnuo.

„Doma, spava." Odvratio sam tiho, umoran od svih dešavanja.

„Šta namjeravaš sad, nakon svega?"

„Ono što sam od početka namjeravao. Odlazim iz ovoga grada i ne vraćam se." Mirno sam odvraćao, izbjegavajući njegov osuđivački pogled. Čuo sam njegov teški uzdah.

„Arese ti..."

„Ja šta, Larise?" Odvraćam iznervirano. K vragu, znao sam da ovo nije riješenje, ali ne mogu sebi dopustiti da joj se opet šta desi zbog mene. Ne mogu riskirati ponovo da joj život ovisi na koncu zbog mene.

„Ništa." Odvraća mrsko. Prevrnuo sam očima i okrenuo se da ga pogledam. Potrljao je svoje lice umorno, gotovo pa bijesno. Sarajevska svijetla su dopirala u dnevnome gdje se on nalazio. Bivali smo u polu-tami, samo je kuhinjsko svijetlo, te svijetlo Sarajevskih zgrada osvijetlilo prostoriju.

„Larise rekao sam ti već jednom, ne mogu rizikovati ponovo."

„Ko je rekao da moraš? Leonardo je mrtav, nema prijetnji."

„A što ako osim Leonarda još neko biva negdje iza ćoška i čeka da napadne? Šta ako ovo nije kraj?" On se uspravio i pogledao me ravno u oči. Mrzio sam to, jer je sad krenuo nešto reći što će me ostaviti bez komentara. Poznavao sam Larisa dovoljno dobro da bih znao da će me sad sjebati nekom činjenicom.

„Ti voliš Aureliju." Podignuo sam obrvu zbog njegovog početničkog govora, ali nisam rekao ništa. Krenuo je hodati lijevo-desno držeći se jednom rukom za bradu kao da razmišlja.

„I time što voliš Aureliju kladim se da si u stanju da je čuvaš od svega, od svakoga. Spasio si joj večeras život Arese, ti si joj spasio život. Ne ja, ne moj tim, ne policajci, nego ti. Da nisi bio zahtjevan i uporan, nikad ne bismo uspjeli doći do njihove lokacije, Aurelija bi možda bila mrtva. Spasio si je, spasit ćeš je opet ako bude potrebno-a neće, jer ćeš spriječiti loša dešavanja i prije nego li se dese."

Što sam rekao? Čovjek me ostavio bez teksta. Gledao sam u njega u dugoj šutnji. Stao je tik ispred mene prekriženihruku znajući da me porazio svojim govorom. Ja sam se opirao tome, naravno. Okrenuo sam se i krenuo ka izlazu.