Kralj sloma [✔]

Poglavlje dvadeset i sedmo

Prošlo je sedmicu dana. Prokletih sednmicu dana, ali mi se činilo kao jedna vječnost bez njega. Gledala sam svaki put iznova i iznova video koji mi je ostavio i plakala svaki put gledajući kako me napušta.

Nisam više znala šta je gore, činjenica da je otišao bez pravoga pozdrava ili to da je on bio na neki način kriv za ovo što mi se dešavalo.

I da jeste bio kriv, ne bih mu uzela za zlo. On me je spasio, on me ponovo uspio sačuvati od lošega. Nisam željela da osjeća krivicu, ali kao da sam se ja tu pitala. Otišao je, a da nije ni pitao da li će me boljeti. Sigurno je i znao da će boljeti, ali je svejedno odlučio učiniti taj glupi korak.

Dalija je bila trenutno moja najveća podrška u ovoj situaciji. Svaku večer bismo provele zajedno uz jedan dobar film i mnogo hrane. Ne znam šta bi bilo da nema nje, ona je bila moj spasioc.

Na poslu sam bila, ali kao da i nisam. Molila sam Boga da što prije završi i ovaj radni dan kako bih na kraju mogla doći kući i nastaviti tugovati. Čovječe, nije fer od njega što je ovo uradio. Voljela bih da ga sretnem i opalim takvu šamarčinu zbog svega.

Danas sam sebi uzela slobodno od šefa, koji je i sam to predložio jer je primjetio da nisam dobro. Prespavala sam gotovo čitav dan na krevetu, ali je Dalija ušla u sobu i prekidala me u očaju.

„Curo, večeras izlaziš van." Pali svijetlo i otvara ormar kako bi mi našla šta za obući.

„Nema proklete šanse." Pomrmljam i pokrijem se sa dekom preko glave. Osjetim kako mi povlači deku te je i na kraju smakne sa moga tijela. Nalet hladnoga zraka po mojoj koži me natjera na trnce. Frknem ljutito i natjeram svoje tijelo da se uspravi na krevetu.

„Neću te više gledati ovako. Ima da se večeras zabaviš."

„Ako je opijanje zabava, onda hoću sigurno." Odbrusim mrzovoljno. Nije mi se uopšte dalo izlaziti vani, kamo li šta drugo.

„Radi što hoćeš, ali u kući mi više nećeš biti." Baca na meni jednu crvenu haljinu pripijenu uz tijelo koja je imala „v" izrez pozada. Gledala sam u haljinu koju nisam htjela ni dirnuti, Dalija je ljutito frknula prema meni.

„Obuci je pa ću te našminkati i dotjerati. Izgledaš užasno."

„Hvala na iskrenošću prijateljice."

„Pa mislim da i sama znaš to, ali iskreno dokle misliš patiti?" Pogleda me umorno. Posljednjih sedmicu dana me to previše puta pitala da mi je čak štaviše postalo previše dosadno je slušati.

„Dokle mi misliš postavljati to pitanje?"

„Ne znam, ali ne volim te gledati takvu."

„Evo ja baš uživam biti ovakva."

„Ma sigurno." Prevrće očima i povuče me za ruku kako bih se u potpunosti ustala sa kreveta. Pomrmljam nešto kao bunjene, ali me Dalija pogleda ubilačkim pogledom da jednostavno mi nije preostalo ništa drugo nego da obučem haljinu koju mi je ona našla.

Nakon što sam ju obukla sjela sam na stolicu koju mi je ona pripremila. Sklopila sam oči i prepustila joj svoje umorno lice svojim čarima šminkanja. Nakon nekog određenog vremena je završila sa svime, te sam izgledala svježe i bolje nego li sam izgledala posljednjih sedmicu dana.

„Sačekaj sad da se još ja sredim, pa ćemo ići." Rekla je te brzo otrčala do ormara tražiti svoju haljinu. Polako sam se okrenula i izašla iz sobe želeći doći do svježeg zraka. Gušila sam se jednostavno u okruženju ljudi koji su očekivali da budem dobro, iako su znali da je to trenutno nemoguće.

Bila sam povrijeđena i beskrajno umorna od života. Kako i ne bih? Sve što mi se izdešavalo posljednjih par dana me izmorilo. Nije mi jednostavno nastaviti dalje, nakon svega. Dalija me nije razumjela, očekivala je da ću ubrzo biti stara Aurelija koja hladnokrvno ide i živi svoj život, ali nije znala da sam zavoljela Aresa sitnim koracima, a to me je i uništilo.

Aresa sam počela voliti korak po korak. Od samog početka, nesvjesno, ali opet tako učinkovito brzo. Voljela sam naša prepiranja, njegov pogled koji mi je upućivao, njegov osmijeh, njega općenito.

No kada sam shvatila da je otišao bez ikakve mogućnosti da ga u tome spriječim osjećala sam tupu bol u grudima. Gušilo me. Suze su mi tekle niz obraze, ali ta bol i količina tereta što mi je ležala na grudima nije nimalo spadala. Sve mi se činilo da me još više gušilo.

Udahnula sam duboko.

„Hej, gotova sam. Idemo li?" I prije nego li sam uspjela se pobuniti uzela mi je ruku i povukla iz stana nekako.

„Uspori, neću pobjeći." Rekla sam i otrgla ruku iz njene namještajući svoju jaknu. Snijeg je pao na Sarajevo kasno, ali je isto tako bila i prava zima.

„Šta ja znam, sve je moguće od tebe." Rekla je nonšalantno i zamahnula kosom.

„Haj samo...idi dalje više." Prevrnem očima i gurnem je da ubrza.

Ulazak u diskoteku me je tjeralo na mučninu odmah na samom početku. Mrzila sam ovakva mjesta. Ovdje su dolazili većinom osobe koje su bivale slomljene oput mene pa tražile utjehu u bilo čemu lošem, ili maloljetnici, ili tek novopečeni „odrasli" ljudi koji su željni zabave. No, većinom je ovdje bivalo ološa, koji zapravo ni sami nisu znali što će ovdje, jednostavno su imali osjećaj da pripadaju ovdje.

„Hajmo, idemo plesati!" Uzviknula mi je Dalija kraj uha jer je muzika bila preglasna. Odmahnula sam glavom i pokazala na šank, davajući joj do znanja da ode po piće. Ona je naravno prevrnula očima.

Naručila sam sebi piće pomatrajući diskoteku bolje. Idalje sam mrzila što me Dalija dovela ovdje, ali kad je već navalila nema mi šta govoriti da ne pijem. Piće za pićem sam eksirala sve dok nisam više znala koja je čaša što sebi naručujem. U jednom trenutku mi konobar donosi novu čašu za koju sam idalje bila svjesna da nisam naručila. Namrštila sam se, te sam primjetila kako je neko sjeo odmah do mene i okrenuo se prema meni.

Bacila sam pogled na njega. Bio je to muškarac crne kose i razvijene građe. Bio je u dvadeset i petim godinama, pretpostavljala sam.

„Živjeli!" Podigao je svoju čašu votke pokazujući očima na moju.

„Oprosti, ali ne prihvaćam piće od neznanca." Rekla sam i mahnula glavom.

„Znam, no ja sam stranac koji bi želio da porazgovara sa tobom o nečemu." Ozbiljno je rekao, posmatrala sam muškarca ispred sebe i bez ijedne pretpostavke što hoće od mene klimnula sam glavom kao potvrdu. Pružio mi je ruku.

„Ne idem nikud." Rekla sam panično.

„Uredu, razumijem da mi ne vjeruješ." Klimnuo je glavom. Zamantalo mi se u glavi i gotovo se srušila sa šanka, ali me stranac uhvatio prije pada i povukao k sebi.

„Odvest' ću te vani na zrak, previše si popila."

„Previše sam povrijeđena, mislim da onda nije ništa čudno što sam i popila." Pomrmljala sam mu na uho dok me podignuo i nosio ka izlazu. Nisam se mogla buniti jer sam previše bila iscrpljena, te je i alkohol imao uticaja.

„Znam da je ispao veliki šupak, ali popravit ćemo to." Nisam tada shvaćala što je mislio sa tom rečenicom. Čak nisam ni shvaćala o kome on priča. Sve čega sam svjesna jeste da sam počela povraćati i padati u nesvijest.

A/N

Laris? Hm :P

Ne mogu da vjerujem da je ovo već dvadeset i sedmo poglavlje, čovječe :O

Do sljedećeg čitanja, volim vas sve <3