Kralj sloma [✔]

Poglavlje dvadeset i šesto

Posljednji dan u Sarajavu mi je bio otpraćen sa prvim pahuljama koje su se spuštale u ovom predivnome gradu koji će mi ostati u lijepim sjećanjima. Falit će mi ovaj grad. Očaravajuć je kada se pahulje spuštaju na zemlju i krase zgrade, brda i planine koje su se vidjele u pozadini.

Sjedio sam u privatnome avionu i čekao da poleti. Cupkao sam nogom i gledao kroz prozor kako vjetar zajedno sa snjegom šiba aedrom i ceste. Ispred mene je bila velika šolja crne kahve. Laris je ošao do toaleta te mi je time pružio šansu da porazmislim nasamo o svemu.

Napuštam Sarajevo, Aureliju i ne vraćam se više nazad. Jučer sam je imao prilike samo na kratko vidjeti, a tako sam silno poželio da sam ostao duže. Ispustio sam kratak uzdah i rukom prošao kroz umorno lice.

Trebao bih danas sa ocem popričati. Moram sa njim riješiti nesuglasice. Više ne mogu ovako sa njim, koliko god ja znao da njega boli toliko i ja znam da i mene boli još više.

„Teške misli?" Pogledao sam u Larisa koji je izgledao koliko-toliko odmorno.

„Itekako. Trebam sa ocem danas popričati."

„Držim ti palčeve da riješite sve." Suosjećajno me pogledao, te se nakon nekoliko sekundi nasmijao ulijevajući mi samopouzdanje koje mi je trenutno manjkalo.

„Nikad nisam sa njim o ovome pričao."

„Nisi jer nikad nisi imao potrebu, Arese."

„Jesam, ali me bio strah nakon toliko godina je ponovo spomenuti pred njim."

„To što se desilo je sada u prošlosti, tvoj otac bi trebao da je već jednom pusti." Slegnuo je ramenima, što i ja učinih. Imao je on pravo, itekako jeste, ali ko bi to mome ocu mogao objasniti?

„Previše je vremena od toga prošlo..." Pomrmljao sam tiho.

„Znam, znam. Vrijeme je da popričate o tome."

„Da, upravu si."

Time je nastala tišina. Pustio me na miru sa svojim mislima. Razmišljao sam o njoj.O ženi koja me rodila i koju sam u ranim godinama izgubio. Falila mi je, njen brižni majčinski zagrljaj i mili pogled koji bi mi uputila. Prošlo je toliko dugo otkad je nema, a idalje je utisnut taj trag nedostajanja u našim životima, pogotovo u očevom.

Kao osmogodišnji dječak nisam razumio zašto mame nije bilo često doma, zašto sam stalno odlazio sa ocem i bratom u bolnici. Ustvari, znao sam, ali nisam razumio koliko je ozbiljno.

Mama mi je bolovala, imala je rak. Pred sami kraj njene borbe otac me prestao voditi. Nisam znao zašto. Molio sam ga da idem posjetiti mamu sa njim i bratom, ali nikad nije pristao. Bio sam ljut i sjećam se da sam jednom prilikom krenuo sam, ali me komšinica zaustavila i zvala oca. On je galamio, a ja sam počeo da plačem. Falila mi je mama, a on mi nije dopustio da je posjetim. Brat je tada imao deset godina kada se to sve izdešavalo. Tek kasnije, kada je bila njena sahrana, shvatio sam što se zbilo. Rak ju je pojeo, ubio polako i učinkovito. A godinama kasnije shvatio sam i zašto me nisu vodili, njene slike koje sam našao su govorile koliko je oslabila u tom periodu. Mislim da otac nije želio da je pamtim takvu slabu, nemoćnu koja je ležala na bolničkom krevetu.