Izraz lica mu je ozbiljan,ali su mu se zatim usne razvukle u smješak.
"Osjećam."-ovo me na tren rastužilo ali kad je otvorio usta shvatila sam da nije još dovršio rečenicu.
"Osjećam jaku potrebu da je ošamarim,ali nisam pizda koja će da udara djevojke."
Osjetila sam olakšanje i počela da se smijem.
"Znaš,onakvih ljudi nikome ne bi bilo žao kad bi ih neko naučio pameti."-rekla sam.
"I to što kažeš...Nego,gdje je tvoja kuća?"
"Još vozi i ugledat ćeš je kraj ceste."
"Ahti,to je prilično zavučeno."
"Znam..."
Zatim sam mu ispričala nešto o sebi.O tome kako sam došla ovdje.Kako mi je bilo teško napustiti svoje prijatelje u New Yorku.
"Nisi mi ništa rekao o sebi."
"I nemam ništa pretjerano interesantno da ti kažem.Živim sam u stanu gdje sam plaćam kiriju."
"A roditelji?"
"Majka mi je umrla a s ocem nisam u kontaktu."
"Žao mi je...No ako si sam zašto se ne obratiš ocu?"-nasmijao se.
"Znaš,nije vrijedan ni da se spominje.Bio je alkoholičar i tukao je mene i moju mamu.Čim sam napunio osamnaest odmah sam se odselio."
"Moj nije bio nasilan,ali je mnogo umišljen i živio je kao da nema ženu i dijete..."
Zaustavila sam ga kad sam ugledala svoju kuću.Pozdravili smo se i pri tome sam mu vratila kaput i uzela svoju jaknu.Ne mogu da vjerujem da sam upravo pričala s njim.
Čak sam i zaboravila da sam bila dva puta danas napadnuta.Sva sretna sam ušla u kuću i čula Petra i mamu kako se svađaju.
"Lažove!"-derala se na njega.
"Spusti ton,Katja je stigla."
"Šta se događa?"
"Bolje pitanje je kako si došla ranije i s kim?"-ne znam zašto su tako bijesni.
"Dovukao me jedan kolega koji je imao svoje auto."
"Molim?Ne možeš samo tako sjedati s ljudima koje još ne poznaješ!"
"Ne mijenjaj temu,reci zašto se svađate?"
