Piščev POV
Luis je išao ka željezničkoj stanici,na ono zabačeno mjesto gdje se nalaze zahrđali vagoni koji ne služe ničemu.
Među njima je njegova ekipa od trojice muškaraca koji su čekali svoj plijen.
Nosio je preko 5000 dolara sa sobom u kešu.
Najkrupniji od njih mu je prišao.Zvao se George i bio je ujedno glavni.
George:"Šta to danas imamo?"
Luis je iz svog ruksaka izvadio tkaninom omotan keš i odmotao ga pred njim.George je to radosno uzeo i izbrojao.
"Jesi siguran da nisi nešto izdvojio sebi?"
"Stalno mi provjeravate stan i uvijek se uvjerite da nisam takav."-nasmijao se jedva ali sa dozom straha.Sve što je htio je da napusti tu grupu u koju se uvalio i živi normalno kao i svaki drugi momak njegovih godina.
George je uzeo sav novac pri čemu ništa nije dao Luisu.
"Čekajte,a meni?"-posmatrao ih je kako odlaze ali se onda George okrenuo.
"Kako misliš tebi?"
"Nemate pojma koliko sam se namučio da do toga dođem!"-govorio je istinu.Biti lopov nije ni malo lako.Svaki put rizikuje svoj život,da ga neko ne prebije ili da završi u zatvoru.
"Ovo ti je kazna jer si nam se prošli put suprostavio."
"Želim svoj dio!Šta mislite od čega da živim?"-George je kimnuo jednom od dvojice i taj je krenuo ka Luisu spreman da ga izudara.
Luis se uplašio.Htio je pobjeći ali ga je taj muškarac brzo zgrabio i krenuo udarati a George je otišao sa onim drugim.
"Upomoć!-počeo je da kašlje krv od silnih udaraca u stomak.Udarci su prestali i taj čovjek je otišao.Luis je sada ostao sam i u bolovima jaukao.
Iza njega se pojavio visoki muškarac kose slične njegovoj i plavih očiju.
Nosio je dugi crni kaput.Može se reći da je cijelo vrijeme posmatrao situaciju.
Luis je htio ustati ali ga je sve užasno boljelo.
"Jadni moj sine,zar si do toga došao?"-izgovorio je taj čovjek,a Luisovim tijelom je prošla jeza kad je čuo taj glas.Taj dobro poznati glas kojeg mrzi više od ičega na svijetu.
Ispljunuo krv i obrisao se oko usta.
"Šta ti radiš ovdje?"
"Malo da vidim kako si i moram priznati razočaran sam."
Luis se nasmijao.
"Nisi me se sjetio bez razloga,Petre."
"U pravu si.Nisam.Primjetio sam da se ti i moja polukćerka mnogo muvate uokolo.Sviđaš joj se,znaš."
"Pa?"-uhvatio se za stomak i jauknuo.Jedva je mogao da priča.Lice mu je skroz blijedo i malo mu fali da se onesvijesti.
"Moraš hitno u bolnicu."
"Pa šta čekaš onda,pomozi mi!"
Petar mu je prišao i čučnuo do njega.
"Odvest ću te samo pod jednim uslovom."
"K-kojim?"
"Kloni se Katje.Kad kažem kloni se,mislim na to da se nikada više ne vidite."
"Zašto?"-htio je da vikne ali nije mogao.
"Ti si obična bijedna propalica.Zar da dopustim da mi sin kojeg sam se odrekao bude sa kćerkom?Neće moći."
Luis je polako počeo da zatvara oči i na silu ih otvara.Već je izgubio mnogo krvi.
"Važi?"
"Važi."
Petar je podigao nekako Luisa i pomogao mu da se osloni na noge te ga je odvezao u bolnicu.Luis je smješten u bolničku sobu i zbog pomoći koju je dobio došao je sebi.
Petar je sjedio pored njegovog kreveta i posmatrao sina kako mu lice ponovo dobiva boju.
"Petre..."
"Da?"
"Da li bi me odvezao u bolnicu da nisam pristao na tvoj uvjet?Ili bi me pustio da umrem?"-pitao je to dok mu se u krajičku oka pojavila suza.
Petar je šutio.Samo je ustao i hladnokrvno otišao,a Luis je zaplakao.Očigledno,odgovor nikada neće znati.
