DO POSLJEDNJEG METKA

23. DIO

DAVID

Osjećam sunce na koži iako vani pljušti kiša. Noćas sam sanjao da je i dalje ljeto, a u mojim mislima se ta harmonija nastavlja odvijati iako sam se trgnuo iz sna već prije nekoliko sati. Znam da bi trebao osjećati hladnoću koju donosi jesen, ali ja izgaram u sebi. Nikad nije bio življi u mojim mislima nego ovog jutra... nije me briga gdje se trenutno nalazim, ja sam s njim.

Njegovo lice mi je pred očima, smije se nekoj gluposti koju sam maloprije izvalio. Posjetio sam Rim milijun puta već, ali tek sad primjećujem koliko je zapravo lijep. Svaka od ovih ulica je moja, jer hodam kroz njih držeći Fabija za ruku. Izgledamo kao pravi pravcati par, a čini mi se da smo to zaista i postali. Svjestan sam da sam prevario sudbinu odgodivši neizbježno i da nam je ovaj dan kao i svaki naredni poklonjen. Planiram da barem tjedan dana budemo daleko od svega, sloboda koju mi pruža je neprocjenjiva.

„Jesi li već bio u Rimu, Brbljavi moj?”

Zabavljeno ga upitam jer me živo zanima kako on doživljava ovaj grad i po koji put.

„Brbljavi tvoj nije bio do sada u Rimu jer nisam puno putovao. Imao sam toliko veliki strah od letenja da sam prihvatio činjenicu da ću rijetko gdje moći ići. Teo i ostali su me uporno molili svake godine da napokon odemo negdje dalje od Hrvatske i okolnih država do kojih se lako dolazi cestom, ali ja se nisam dao nagovoriti... sramota me zapravo koliko sam se bojao. Letenje je bilo moj najveći strah.”

Iskreno kaže i podsjeti me na svoju reakciju nakon što se probudio u onom helikopteru kad smo išli do Sicilije. Tada ga još nisam poznavao, nije me zabrinjavalo što se igram s njegovim najvećim strahom. Čovječe, koliko sam bio glup... jebeni gad! Sada ne mogu pojmiti da ga povrijedim na bilo koji način, pogotovo ne namjerno.

„Nemoj se bedirati, na kraju je dobro ispalo. Riješio si me mog najvećeg straha.”

Izgovori kao da zna o čemu razmišljam, očito me izraz mog lica odaje. Možda mi na čelu piše da bih si pucao u isto zbog sveg sranja što sam mu priuštio, a najviše zbog onog koje ću mu tek priuštiti.

„Iako, tada sam te htio udaviti. Sva sreća pa sam bio zavezan.”

Ležerno se nasmije, a u pogledu mu ne nađem ni trag osude. Je li moguće da mi je zaista sve oprostio? Jebote, još uvijek mi nije jasno čime sam zaslužio toliku naklonost i, na neki način, obožavanje s njegove strane.

„Bio sam jebeni kreten.”

Procijedim pomalo uznemireno i još snažnije obujmim njegov dlan zbog straha da će shvatiti kako sam i dalje kreten koji će mu slomiti srce. Znam da hoću. Ali se nadam da će se to što kasnije dogoditi. On me nježno pogleda i odmahne glavom uz osmijeh.

„Hej, stvarno nije bitno više. Što je bilo, bilo je... sad smo tu i imamo priliku stvarati nove uspomene. Računa se samo ono što ćemo tek učiniti.”

Razdragano se nasmijem na njegove riječi i zanjišem naše spojene ruke.

„Jebeno si savršen, znaš to?”

Začudim se sam sebi jer nikada nikoga nisam upitao nešto slično. Ne mogu vjerovati da sam to napokon izgovorio naglas.

„Samo sam lud zbog jednog jezivo lijepog lika.”

Slegne ramenima, a oči mu zasjaje na jedan poseban način. Čini mi se da reflektiraju sunce. Podignem obrvu jer nisam siguran što bi trebalo značiti to što je rekao.

„Jezivo lijepog? Je li to kompliment?”

On se zamisli na trenutak, mada sam siguran kako dobro zna odgovor na to pitanje.