DO POSLJEDNJEG METKA

2. DIO

KONDOR

„Srki, daj pomozi mu da se sjeti gdje su moje pare."

Ljutito izgovorim promatrajući bijednika koji me očigledno pokušava prevariti. Frajer poprilično sitne građe, ali izgleda da misli kako ima mnogo velika muda. Zapravo je samo jedna pičketina jer kuka i zapomaže, a Srki ga je samo par puta našutao u rebra. To mu je bilo dovoljno da se sruši na pod kao da ga je kamion pregazio.

„Gospodine Kondore, preklinjem Vas...  sve sam izgubio zbog kocke sinoć. Naći ću način da Vam vratim dug."

Govori mi kroz kukakvički plač dok se napreže kako bi izgovorio sve te smiješne laži. Kako bih mu dočarao koliko je ozbiljno kada kažu da se zbog dugovanja meni ostaje bez glave, spustim se čučanj i uhvatim ga za gušu ostavljajući mu nešto malo kisika da ne izdahne baš toliko brzo.

„Bio si toliko glup da lovu koju mi duguješ prokockaš u namjeri da je udvostručiš?"

Upitam ga kroz cinični smijeh čudeći se njegovoj idiotskoj odvažnosti i uzaludnoj hrabrosti. On se grči svakim atomom svoga tijela kako bi uhvatio što više zraka ispuštajući zvukove istinske patnje koju je zaslužio. Iz očiju mu polako nestaje život pa bi mu bilo bolje da mu posljednje riječi budu spektakularne.

„Mislio sam... da... molim Vas..."

Svjestan je i sam da smrt dolazi po njega pa ono malo snage što mu je ostalo troši tako što stišće mi ruku nadajući se da mu ipak ima spasa. Smiješno.

„Znaš, gnjido jedna mala, nikad mi neće biti jasna osobina vas idiota da pokušavate napraviti više para nego što imate. Pare se zarađuju, ne možeš ih stvoriti. Zato si i tu gdje jesi. Svaki lakši put koji odabereš vodi te u sigurnu smrt. Vjeruj svom prijatelju Kondoru."

Kimnuo je glavom kao da mi stvarno vjeruje, a ja sam ispustio njegov vrat i zauzeo stojeći položaj uživajući u prizoru budale koja se koprca u vlastitim govnima.

„Hvala Vam..."

Izgovori nakašljavajući se dok hvata zrak ne shvaćajući da sam mu samo malo odgodio smrt. Inače se ne bavim ovoliko random dužnicima, ali danas sam ustao na lijevu nogu i treba mi netko da mi barem malo popravi dan.

„Da čujem, kako mi planiraš dati moje pare? Vidiš li ti koliko sam plemenit čovjek, skoro da te molim za svoje vlastite pare..."

Zanima me koji će to genijalan plan smisliti. Trenutno je u fazi najvećeg očaja kojeg ljudsko biće može dosegnuti, tada nastaju najbolje ideje. Moje riječi su mu dale nadu da postoji neka šansa da će preživjeti. Uskoro ću mu skratiti muke toliko brzo da ta nada neće uspjeti ni nestati. Pružio sam par koraka do vitrine s oružjem birajući metalnu šipku s kojom ću mu prouzrokovati još malo boli, čisto da ga podsjetim da je još uvijek živ.

„Da čujem što si smislio."

Izgovorim poprilično zabavljen koračajući prema njemu. Ako mu ideja ne bude toliko loša, možda ga neću udarati silovito kao što sam planirao.

„Gazda, Rale i Maks su doveli klinca."

Srki me obavijesti taman što sam se unio u ovo. Izgleda da će skraćivanje muke ipak malo pričekati.

„Znam da ti teško pada, ali odgodit ćemo naše druženje. Upravo je iskrsnulo nešto puno bitnije."

Možda bi se i nasmijao da nije na slatkoj granici života i smrti. Pogledom dam do znanja Srkiju da ga iznese i stanem ispred svog radnog stola križajući ruke. Da vidimo s kojom budalom sada imam posla.

„Uvedite sljedećeg idiota."

Zapovijedim te eksiram času viskija da mi spere gorak okusa zbog nedovršenog posla. Maks se u roku odmah stvori na vratima dovlačeći neku dvojicu klinaca.