DO POSLJEDNJEG METKA

3. DIO

FABIJAN

Pobjegao sam od kuće kako bi me neki poludjeli narko-diler ili što već jest držao zatočenog. Sada sam trebao biti na žurci mrtav pijan i bez ikakvih briga... a gdje sam ja? U jebenoj podrumskoj ćeliji! U kojoj se jedva nešto vidi jer dopire svega nekoliko tračaka svjetlosti. Dovoljno da vidim Teovu izbezumljenu facu dok sjedi sklupčan u kutu, i dalje poprilično uplašen.

„Tebra, bojim se..."

Prošaputa drhtavim glasom činjenicu koja ne može biti očiglednija. Bojim se i ja, ali ne mogu beznadežno sjediti i čekati da onaj čudak odluči što će biti s nama. Znam da nam moje pomahnitalo hodanje s jednog kraja na drugi neće nešto pomoći, ali ipak pokušavam smisliti neki način da nas izvučem odavdje.

„Tebra, čuješ li ti mene?"

Nastavlja me smarati i prekidati mi misli.

„Ajde nosi se u tri pičke materine!"

Istresem se na njega i odmahnem rukom dajući mu do znanja da želim da me pusti na miru. Još uvijek nisam načisto s tim koliko je on točno kriv za situaciju u kojoj se nalazimo. Znam da mu nije bilo ni na kraju pameti kako će se jebačina na brzinu izroditi u nešto ovakvo, ali... koliko sam mu jebeno puta rekao!

„Jebeno sam ti milijun puta ponovio da ne jebeš sve što stigneš jer će to kad-tad dovesti u veliko sranje!"

Sam sebi dam odgovor na postavljeno pitanje i zastanem ispred njega promatrajući njegovu pokajničku facu. Želim ga zadaviti, ali mi ipak dođe da ga zagrlim jer smo zajedno u ovom cirkusu za kojega se nadam da mu postoji kraj.

„Doduše, vrhunac sranja u mom scenariju je trebao biti da napumpaš neku drolju i uvališ se u dječja govna, a ne da uvališ obojicu u govna koja nam mogu doći glave."

Zaključim kroz glasni uzdah, a on se uhvati za glavu i slegne ramenima.

„Znaš šta bi' dao sad za dječja govna, brate..."

Ne mogu odoljeti da se malčice ne nasmijem jer je to rekao posve ozbiljno. Kako da budem bijesan na njega? To je budala od mog brata.

„Bit će govana i pelena, ne brini, brate."

Pokušam zvučati uvjerljivo te sjednem pored njega. Njegov kratki smijeh koji više 'liči na plač ispuni mi ušne kanale dok promatram ove mračne prostorije u kojima smo se našli. Pokušavam ostati pribran, ali teško je jer ne znam jesam li zbunjeniji ili uplašeniji. Nisam ni u ludilu očekivao da bi nam se ovako nešto moglo dogoditi, pogotovo ne danas. U zadnjih par sati barem deset puta sam pomislio da ću sigurno umrijeti, ali i dalje sam na neku foru živ. Uz to sam po prvi put svjedočio onakvom hladnokrvnom ubojstvu... tad sam, priznajem, prvi put danas zaista imao osjećaj da sam stvarno umro od straha. Taman kad sam pomislio da ptičurina nije baš toliki monstrum kakvim su ga prikazivali.

„Brate, šta misliš, šta će nam taj luđak napraviti? Kakve su nam šanse da se izvučemo živi?"

Podsmjehnem se na njegova pitanja jer bih dao sve da znam odgovor na njih. Da nije ubio tog Maksa tako kako ga je ubio, možda bih i vjerovao da ima šanse da nas poštedi, ali ovako...

„Ne znam, brate. Taj lik me previše zbunjuje, nemam pojma što možemo očekivati od njega. Jednostavno smo u govnima do grla."

Iako se trudim zadržati barem nešto malo pozitive jer sam na granici da totalno potonem, osjetim da mi blagi očaj zaposjeda čak i glas. Nisam ni slutio što znači biti bespomoćan. Taj osjećaj je jebeno sranje.

„Oprosti, stvarno sam sjebao..."

Izgovori pokazujući mi da je na rubu gorkog plača, a ja pokušam naći poantu te isprike. Kako god okrenuo, ne mogu ga kriviti.