DO POSLJEDNJEG METKA

27. DIO

FABIJAN

Sinoć sam izveo toliki cirkus... dođe mi da se sakrijem negdje i čekam dok nekim čudom svi koji su bili prisutni ne dožive amneziju, a pogotovo Danijel. Prvenstveno mi je neugodno jer sam ispao nestabilni klinac koji ne zna kontrolirati svoje ponašanje, a onda dolazimo do toga da sam mu skoro rekao nešto što bi moglo ugroziti Davida. Do jutra mi je sve postalo bistrije, ježim se kad se sjetim koliko sam se pogubio. I jebem si sve po spisku kad se sjetim što sam izblebetao. Na svu sreću, ispao sam samo pljačljivi debil koji žali za propalom ljubavi. Jadan ne bio kad to gledam kao dobru stvar...

Očekivao sam da će se Danijel naljutiti na mene ili barem distancirati se. Ali on se ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Jutros je bio isti kao i svih prethodnih dana. Jučer je imao priliku shvatiti da ga na neki način vučem za nos. Naravno, nikad mu nisam dao nešto povoda niti potencirao išta, ali svjesni smo obojica u kojem bi se smjeru trebao razvijati naš odnos. E, sada... zašto ga ne odjebem i zašto ga puštam da mi bude blizu? Teško mi je samome sebi objasniti to, a kamoli da pokušam njemu. Vjerojatno zato što mi je dosadilo biti sam. I smiruje me što pomažem nekome. Ima tu još nešto, ali jebalo me sve, ne želim to priznati.

„Nadam se da nije litica u pitanju...”

Danijel nestrpljivo progovori dok ga vodim prema iznenađenju. Nesigurno korača s povezom preko očiju, a ja ga usmjeravam. U tolikom je grču da ću pomisliti kako stvarno vjeruje da ga vodim u neku zamku. A zapravo se radi o mom načinu da se iskupim za jučerašnji nered i lažnu nadu koju sam mu nenamjerno davao. Najbolje od svega je što ću riješiti gorući problem koji mi ne da mira – njegova prisutnost u mojoj kući.

„Ta-da-da! Mislim da bi ti se trebao svidjeti.”

Skinem mu povez preko očiju nakon što otvorim vrata stana, a on me zbunjeno pogleda.

„Ne razumijem...”

Naravno, sad pravi isti teleći izraz lica kao kad sam mu dao lovu za kamatare.

„Ovo je stan koji mi je stari kupio i uredio za osamnaesti rođendan. Kao što vidiš, predivan je, ali nemam još namjeru seliti od kuće. Odrastao sam tamo i jednostavno osjećam da još uvijek nisam spreman za taj korak. Zato sam odlučio da ti ga poklonim na neko određeno vrijeme dok ne staneš na vlastite noge. Prijavi boravište ovdje pa ćeš imati adekvatan prostor za brata. Uz malo truda odvjetnika kojeg ćemo angažirati, sigurno će ti dati skrbništvo nad bratom.”

Izgovorim energično uz osmijeh na licu jer znam koliko će ga to usrećiti. On prekrije rukama lice vidno izvan sebe.

„Mislio sam da me nakon one love ne možeš više iznenaditi, ali ovo je... ne znam, predivno i jebeno previše! Mislim da ne mogu to prihvatiti.”

Kaže mi nakon što me pogleda, a ja se namrštim ne prihvaćajući ne kao odgovor.

„Ma daj, nema šta biti previše. Ovo ti je prilika za novi početak. Naći ćeš posao i srediti si život pa ćeš nabaviti nešto svoje. Meni ionako ne treba sada stan.”

Uložim maksimum svoje energije da ga uvjerim jer mi je stvarno bitno da prihvati moje iznenađenje. Ne toliko zbog njega, već zbog njegovog malog brata koji zaslužuje obitelj, a oni dvojica to mogu biti. Jako me pogodilo kada mi je pričao o tom klincu i koliko mu nedostaje. Takva povezanost podsjetila me na... ma naravno! Davida i Lenu.

„Kao što vidiš, teško mi je pronaći riječi... znam da nijedno hvala ne može namiriti ovo što činiš za mene. Samo mi nije jasno zašto to radiš. Okej, jasno je k'o dan da si dobar lik i nije ti mrsko pomoći, ali znamo se prekratko. Toliko toga si učinio za mene, a ja ne znam ni pravi razlog zašto. Sinoć si mi potvrdio da ti nije do mene... i više nego jasno. Čemu onda sve ovo?”