DO POSLJEDNJEG METKA

7. DIO

FABIJAN

„Ti si zadnja osoba koju želim vidjeti na rano jutro, barem to ispoštuj."

Sneno kažem nakon što ugledam Kondora u sobi čim otvorim oči. Nadam se da i dalje sanjam i da me nije 'ladno promatrao dok spavam. Ima mali milijun razloga zbog kojih je to itekako jezivo. Gospodin se smjestio u fotelju pored kreveta i bleji kao nespašen s tim svojim iritano lijepim očima. Ovo prelazi granice ludila.

„Ima li i jedno doba dana kada si ti barem malo pristojan?"

Upita me kao da ga to stvarno zanima, a ja se cinično podsmjehnem. Kako već nije shvatio da od mene ništa nalik pristojnosti neće dobiti ni u gramima...

„Ja itekako znam biti pristojan, ma duša od osobe. Ali to se treba zaslužiti. A ti si svojim ponašanjem zaslužio sve osim toga."

Kimne glavom polusmrknutog lica i pogledom mi pokaže na noćni ormarić pored kreveta. Čovječe, klopa, tek sada sam počeo osjećati miris iste. Očito mi ova budala blokira sva osjetila.

„Dobar tek, klinac."

Podignem obrvu pitajući se zajebava li me te se pridignem u sjedeći položaj. Primjećujem da za razliku od jučer nemam nikakav problem s tim da ga gledam u oči. Što je čudno s obzirom na onaj mali skandal koji sam izazvao. Treba li mi biti neugodno zbog toga? Ma daj, o čemu ja razmišljam... ako njemu nije neugodno što mi se usrao u život, ne treba ni meni biti neugodno što sam ga malo zaskočio. Toplo se nadam da je već zaboravio na to.

„Što čekaš? Jedi."

Potkrade mu se zapovjedni ton koji mi se nimalo ne sviđa iako sam poprilično siguran da nije htio da ispadne tako. Ne znam kako mu ne dosadi biti na granici između kompletnog grubijana i osobe koja pokušava pokazati neku vrstu dobrote, vjerojatno samo njemu razumljivu. Što on hoće od mene, čovječe?

„Vidim da nisi odabrao stranu. Znači, i dalje ćeš glumiti podvojenu ličnost."

Izgovorim posve ozbiljan očekujući od njega ne znam ni ja šta više. Jer što se od takve osobe uopće može očekivati? Gledam ga pravo u oči pokušavajući odgonetnuti tko je on zapravo, ali pogled mu je u jednom momentu potpuno hladan, a u drugom se čini kao da će izgorjeti iste sekunde. Ne znam više trebam li ga mrziti, trebam li se probati suosjećati s njim ili jednostavno sve pustiti da ode k vragu.

„Neću ništa birati, dobro mi je i ovako."

Ne vjerujem mu ni riječi, a mislim da ne vjeruje ni on sebi. Čak osjetim neku luđačku potrebu da mu pokušam pomoći, ali se onda podsjetim da sam zbog njega tu gdje jesam. I istog trenutka me više nije briga za njegove izopačene osjećaje.

„E pa meni nije dobro ovako. Ovoliko cirkusa nisam doživio u cijelom svom životu! Samo sam htio otići na jebenu žurku, a na kraju sam završio u ovom zlatnom kavezu tko zna gdje. Htio sam se jebeno dobro provesti sa svojim prijateljima, a završio sam s tobom koji si po svakom pitanju nepouzdan i zbunjujuć. Želim svoj život natrag!"

Pomalo očajnički kažem, a on duboko uzdahne i ustane približavajući se krevetu.

„Ovdje bi mogao imati još bolji život, samo kada bi bio barem malo poslušan. Zašto to ne shvaćaš?"

Što mi je bliže, izaziva sve više nemira u meni. Svaki njegov pokret i način na koji izgovara to pokazuje mi da stvarno vjeruje da bi mi mogao dati bolji život što je apsolutno suludo. Drsko je i krajnje iritantno pomisliti takvo nešto, prema tome, naglo ustajem i praktički mu se unosim u facu kako bi me bolje razumio kada mu kažem jednu stvar. Dobro, nekoliko stvari, zapravo...