DO POSLJEDNJEG METKA

29. DIO

DAVID

Imam osjećaj da godinama nisam bio u Splitu, a prošlo je nešto više od tri mjeseca. Zadnji put kad sam prolazio ovim ulicama bio sam drugačiji čovjek. Ganjao sve ono što sam upravo ostavio i odbacio. Mogu slobodno reći da mi se život preokrenuo, kada sve saberemo i oduzmemo, na bolje. Još samo da nađem Fabijana i kažem mu sve što mi je na duši pa ću doći na svoje. Prvi put u jako dugo vremena vjerujem da mogu biti sretan i živjeti u miru. Sve zbog njega. Želim ga što prije zagrliti i nikada više ne pustiti.

Još uvijek nije aktivirao lokator. Odlučio sam biti pozitivan i nadati se da to znači kako još uvijek nije u opasnosti. Što li rade sada? Je l' taj gad i dalje glumi da mu je blizak? Još uvijek mi nije jasno kako se netko usuđuje činiti takvo nešto... ja sam svašta napravio u životu, ali barem nisam krio tko sam i šta sam. S druge strane, ponosan sam na Fabija i volim ga još više zato što me nije htio izdati ni pod koju cijenu pa su morali smisliti taj prokleti plan.

U avionu sam razmišljao što da radim čekajući Fabijevu lokaciju nakon što dođem u Split. Ne znam kako uopće imam muda za to, ali stigao sam pred njegovu kuću... želim upoznati njegovog oca i saznati ima li on kakvu pretpostavku gdje ga je onaj gad mogao odvesti. Nije mi nimalo svejedno, zato već pola sata sjedim u autu i skupljam snagu i hrabrost da se pojavim tom čovjeku pred očima. Mislim da mi Fabi neće zamjeriti, ali imam osjećaj da bi njegov otac itekako mogao. Nikada se nisam pribojavao što će neki nepoznati čovjek misliti o meni, ali tu se ipak radi o ocu dečka kojeg volim. Ne znam što da mu kažem ni kako mu objasniti to što Fabi i ja imamo. Ali moram... jer želim saznati i najmanju informaciju koja bi mi mogla pomoći. Jesam li lud što imam tremu? Čovječe, to uopće nije u mom stilu... ja sam osoba koja je u stanju bilo koga stjerati u tri lijepe ako mi dođe. Ili sam barem bio. Nadam se da će me gospodin Tomaeso htjeti poslušati. Odahnem kada shvatim kako je kapija otključana jer se što prije trebam maknuti s ulice gdje bi me netko mogao vidjeti. Bez obzira što želim ovaj susret odgoditi za što je kasnije moguće, brzim korakom dođem ulaznih vrata i pozvonim ne dopuštajući si da se preispitujem ili zbog straha odustanem. On mi kroz nekoliko sekundi otvori vrata, a ja praktički promucam od nervoze.

„Gospodine Tomaseo, ja sam...”

Zašutim kada mi stavi pištolj pred čelo. Okej, očito ćemo preskočiti upoznavanje. Ovo nikako nije dobro počelo.

„Znam ja tko si ti, prokleti gade! Gdje je moj sin!? Govori gdje si ga ovaj put odveo!”

Oštro mi se suprostavi ne pokazujući ama baš nikakvu naznaku da se boji. Jedino što mogu primijetiti su njegova srdžba i spremnost da mi spuca metak u čelo jer misli kako sam prijetnja njegovom sinu. Sada mi je jasno na koga je Fabi tako borben i hrabar.

„Gospodine Tomaseo, dopustite mi da Vam objasni. Znam da ste bijesni na mene i imate pravo biti, ali stvari nisu onakve kakvima se čine. Ja nisam Vaš neprijatelj, a pogotovo nisam neprijatelj Vašem sinu.”

Skupi obrve nepovjerljivo i odmahne glavom. Mogao sam i očekivati da mi neće vjerovati. Napravi par koraka unatrag i pogledom mi pokaže da uđem unutra. Napravim kako je zatražio te stanem promatrati unutrašnjost njihove kuće. Fabijeve stvari, slike... čak osjetim i njegov miris. Iako mi je pištolj uperen i glavu, osjećam se dobrodošlo jer je ovo mjesto gdje je odrastao, njegovo utočište... jednostavno diše u njegovom ritmu.

„Dva tjedna nisam znao gdje mi je sin zbog tebe! Dva tjedna sam umirao od brige i tražio ga posvuda! Zašto!? Hajde reci mi kad već imaš obraza pojaviti mi se na vratima!”

Posramljenost i krivnja me obuzmu zbog svega što je rekao. Prvi put vidim tog čovjeka, ali osjećam strašnu potrebu da barem malo narastem u njegovim očima. Ako ništa, želio bih da shvati koliko volim njegovog sina.