DO POSLJEDNJEG METKA

18. DIO

DAVID

Za dobro jutro dobio sam poprilično veliko bogatstvo na pladnju, vjerojatno umjesto doručka. Toliko sam se unervozio zbog potpisivanja papirologije da nisam mogao ni jesti. Podsvijest mi iz nekog razloga govori da sam prihvaćanjem ostavštine čovjeka kojeg sam osobno ubio službeno prodao dušu Vragu. Nevjerojatno je kako se principi i prioriteti mogu promijeniti u samo nekoliko dana... da sam se našao u ovakvoj situaciji prije, ne bih ni jedanput, a ne dvaput razmislio trebam li prihvatiti to.

Točnije, da sam se našao u ovakvoj situaciji prije nego sam upoznao Fabijana. Kako sam i očekivao, napravio je nered u mojoj glavi, a da ne govorim o neredu u duši i srcu... sjebao me na najljepši mogući način. Tako da mu ne mogu zamjeriti i skratiti ga za glavu, svjesno ga puštam da mi se do kraja uvuče pod kožu pa šta bude, bude. Naviknuo sam se na njega nerealno brzo, on je postao razlog moje sreće. Definitivno nije legalno da novopečeni kralj mafije bude tako sretan.

Nakon što sam riješio formalnosti, brže bolje sam napustio odvjetnikov ured i odvezao se kući. No već pola sata sjedim u autu pred ulazom i odbijam ući. Znam što će me Lena i Fabi prvo pitati... što planiran učiniti? A ja jebeno nemam pojma. Bio sam u svemu tome najviše radi love, a nje sada imam na pretek. Htio sam i moć, to jest, nadmoć, ali sada me najmanje briga za istu. Najradije bih se pokupio odavdje i odveo nas troje na neko lijepo tropsko mjesto što dalje od svih. Dobro, može ići i Mutavi, čisto jer je Leni očito postao drag.

Ali problem je što ovdje postoji balans koji onemogućava da nastane čisti pokolj. Kada bih se ja u nekom slučaju povukao i raspustio ljude, na Siciliji bi ostali Balvanere i još jedan drugi gad. Osim što bi se Matori okretao u grobu zbog toga, sranje bi uzrokovalo to što bi ova dvojica iskoristila priliku da, recimo to tako, odmjere snage i napokon pokažu koji je tobože glavni. A to bi sve, naravno, išlo preko leđa nevinih ljudi. Pretvorilo bi se u krvavu borbu i koji god da pobijedi, ne bi bilo dobro. Jer su obojica gadovi. U našem svijetu, dvije mafije na jednom mjestu znači rat, ali već tri su dovoljne da održe ravnotežu. To je politika bolesnih umova.

Glavno pitanje je zašto ja uopće brinem o tome... pomisao da bih mogao uzrokovati takav nered me zgražava. Ne želim to. Nije ni čudo jer sam u zadnjih par dana dobio sve što sam zapravo oduvijek želio.

Ljubav i pare.

Jest da je rano za reći da se između mene i Fabija događa ljubav, ali to što imam s njim je nešto najbliže ljubavi što sam ikada bio. Uostalom, on me potiče da budem bolji... to je nešto slično ljubavi, zar ne? Ili me strah da ga ću ga izgubiti potiče da ne budem loš. Prije će biti da je to.

Znači, ostaje mi da smislim kako ću voditi krvavi biznis bez da se prolije puno krvi. Dosta vremena sam maštario da budem kao Matori, u smislu moći i cijele napetosti koji donosi kada imaš sve konce u svojim rukama. I sada kad sam dobio sve što je imao, maštam da pobjegnem od toga i svega što takva moć donosi. Jesam li uopće dovoljno jak da upravljam time? Kako ću se nositi sa svim gadovima što mi stanu na put? Dovraga, takva igra mi više nije privlačna. Pronaći ću način da se izvučem iz nje makar se zubima morao čupati.

Nekontrolirani tok mojih misli poremeti lupanje po prozoru suvozačkog mjesta. Kada podignem glavu, ugledam ni više ni manje nego Srkija. Jebote, pa on je živ! Najbrže što može, s obzirom da mu je desna ruka u gipsu, uleti u auto streljajući me pogledom. O života ti, čini se da je bijesan na mene. Teška srca priznajem da ima i zašto biti.

„Zbog Vas sam polomio ruku!"

Procijedi ljutito dok mu na licu vidim da se koleba u sebi između toga da pokaže barem malo poštovanja i da me spuca šakom. Da sam ja na njegovom mjestu, spucao bih se šakom. Priznajem, pretjerao sam.