DO POSLJEDNJEG METKA

30. KRAJ

FABIJAN

Miran sam iako pravo ludilo tek počinje. Ostalo nam je da uspješno napustimo državu i ne dopustimo da nas ikada ulove. Vjerujem u nas, a pogotovo vjerujem u našu sreću. Najvažnije od svega je da sam apsolutno siguran u svoje osjećaje prema Davidu. Prošli smo kroz teške mjesece, ali mislim da je upravo to vrijeme definiralo i očvrsnulo našu ljubav. Za razliku od onoga u Italiji, ovo što sada imamo je nekako stvarnije. Ne žalim ni za čime i svjesno odlučujem napustiti svoj grad kako bih bio s njim. Ovaj put ništa nije na silu, sve što radimo je čin naše volje. A najljepše od svega je što smo do te odluke došli zajedno.

Ne mogu ni pretpostaviti što nam život donosi i kroz kakva ćemo još sve iskušenja morati proći, ali ne osjećam strah. Što god pokucalo na naša vrata, otvorit ću ih uz osmijeh držeći pištolj u pripravnosti. Znam da nećemo imati miran i bajkovit život, ali to ni nije ono što želim. Samo mi je bitno da je on tu, a za sve ostalo ćemo lako. Džabe mi što mogu mirno hodati ulicama Splita ako me on ne drži za ruku. Već sam zaključio kako taj grad, nekada moj grad, više nije mjesto gdje se nalazi moje srce. Prijatelji su mi kreteni, a Teo je daleko... naravno, i on je kreten, ali na svoj način koji potajno najviše volim kod njega. Poznanici, ljudi koji su mi nekad bili dragi me gledaju kao žrtvu i konstantno govore o meni iako sam pored njih. To nije više sredina u kojoj želim biti. Zaista je došlo vrijeme da svoju sreću potražim negdje drugdje. S dečkom kojeg volim i u koga vjerujem. Napokon sve dolazi na svoje mjesto, ta misao mi je već nekoliko puta prošla glavom i potvrdila mi kako radim pravu stvar.

David i ja stojimo naslonjeni na auto čekajući mog starog da dođe. Javio sam mu se i rekao što da mi spakira od odjeće i bitnih stvari. Čak ne osjećam neku vrstu tuge jer neću po vjerojatno zadnji put ući u našu kuću, mjesecima su me njeni zidovi gušili i podsjećali da nisam na pravom mjestu. Dok se nisam vratio kući, nisam znao da moj dom više nije tamo. Sva sreća pa sam spiskao lovu na onog kretena i nisam na kraju uspio realizirati utrku, bilo bi mi jedino žao da je to propalo. Ionako je to bilo odvraćanje pažnje, pokušavao sam zaboraviti koliko mi ova budala pored mene nedostaje. U trenutku kad sam ga ugledao... kad je njegov lik postao stvaran pred mojim očima, samo je jedna stvar postala važna – imamo novu šansu. Nisam vjerovao kako je to moguće, ali ipak se dogodilo. Bog nam se očito smilovao, vjerujem kako ćemo učiniti da ne požali zbog toga. Shvaćam koliko mi je falilo samo stajati pored Davida i ovako šutjeti, čak i tada mi njegova blizina govori puno toga... ako se mene pita, predugo smo bili daleko. Najviše sam zahvalan što sam dobio priliku reći mu koliko ga volim. I što sam iste te riječi čuo iz njegovih usta na pravi način. Prošli smo dosta toga, koliko je bilo lijepog, toliko je bilo i ružnog. Ali sada... dolaze lijepe stvari, svim srcem vjerujem u to.

„Evo dolazi ti stari.”

Obavijesti me David, a ja podignem pogled i ugledam starog kako izlazi iz taksija. Ne mogu vjerovati da je dao Davidu svoj auto. I oca mi je već šarmirao, taj jezivo lijepi lik stvarno nema milosti.

„Sine, jesi dobro!?”

Zabrinuto upita, a ja mu poletim u zagrljaj.

„Jesam, ne brini. Sve je i više nego dobro.”

Milina me obuzme jer je to itekako istinito. Kad se odvojimo, on mi pruži putnu torbu koju sam ga tražio. Vjerovat ću mu da je sve stavio, ipak je uvjeren da bolje od mene zna šta mi treba. David ostane stajati nešto dalje od nas, lijepo od njega što nam želi dati privatnost, ali ne bih imao ništa protiv da bude tu.

„Već sam ti rekao preko telefona uglavnom sve... nadam se da razumiješ. Oprosti mi što ti ništa nisam rekao. Bojao sam se da me nećeš razumjeti i da ćeš kao većina misliti kako me David zaveo i te gluposti... žao mi je što nisam više vjerovao u tebe, tata.”