DO POSLJEDNJEG METKA

26. DIO

DAVID

S obzirom da je ovako zamorno organizirati lažno vjenčanje, pitam se koliko se tek ljudi izjebu u mozak kada organiziraju pravo. Mislio sam da me neće opterećivati s tim, ali Miranda iskorištava i najmanju priliku da me zivka i zajebava s pitanjima kako bih volio da nešto izgleda. Zašto svaka osoba s kojom odlučim imati posla uživa u tome da me zajebava? Naporna je, imam osjećaj da je Lenina dvojnica... popustio sam joj jer primjećujem da tako skreće misli s onoga što je muči. Razumijem je, majke i oca joj više nema, a Korejac i dalje diše. Sigurno se nije lako nositi s time. Zapravo, divim joj se, ne znam kako se suzdržava da ga ne ubije. Pogotovo kad krene sa svojim ljigavim pričama o velikoj ljubavi i obitelji. I ja sam počeo jedva čekati trenutak kada će napokon začepiti i crknuti. A taj svečani trenutak će se odviti sutra. Ostalo mi je još samo odabrati odijelo. Miranda je inzistirala da se danas pojavim u nekom njenom šminkerskom butiku kako bi oboje izabrali što ćemo nositi povodom našeg velikog dana. Kaže da će tako sve biti uvjerljivije, ali znam da se samo zabavlja. Očito joj odgovara moje društvo, nisam siguran što da mislim o tome...

Točno nakon što ispijem posljednji gutljaj kave Srki se pojavi na vratima. Naravno, bez kucanja. I on si je počeo davati malo previše za pravo, ali oprostit ću mu, ipak mi je kum. Dobro, lažni kum.

„Mogao bi koristiti te ruke da pomiluješ vrata prije nego uđeš.”

Progunđam, a on se naceri i stane ispred mog stola.

„Inače ćeš mi opet polomiti ruku? Ili ovaj put obje?”

Cinično upita, ali znam da mi je prešao preko toga. Nasmije me kako se naučio šaliti na svoj račun.

„Neću, ne brini. Tko će mi pružiti prstenje onda?”

Ustanem iz fotelje spremajući se za pokret. Pažnju mi privuku papiri koje drži u rukama. Nadam se da nije priredio predbračne ugovore.

„Samo se ti zajebavaj. Ako nešto pođe po zlu, još ćeš je morati stvarno oženiti.”

U tom slučaju bih radije sam propucao Korejca.

„Ma hoću je da ti ne kažem šta... kakvi su ti to papiri?”

Naglo se uozbilji, znam taj pogled. Neko sranje je na pomolu ili se već zbilo.

„Stvari su se dosta promijenile u zadnja tri mjeseca, pogotovo otkad je Fabijan otišao. Hoću reći, počeo sam te doživljavati više kao prijatelja, a ne kao šefa. Samim tim, počela mi je jako smetati cijela situacija s Fabijanom. Mislim da si jako pogriješio što si ga potjerao.”

Ni prvi ni zadnji koji to misli vjerojatno. Na sam spomen njegovog imena nešto me presječe i zaboli, a najviše iznervira. Zašto se Srki sada, kvragu, uhvatio toga!?

„Srki, cijenim tvoju brigu, ali ne želim razgovarati o njemu. Pomirio sam se s tim da ga više nikada neću vidjeti. Lena je rekla da je sretan i to mi je najbitnije.”

Nepovjerljivo me pogleda i odmahne glavom. Sprema se da mi pametuje. Kako da spriječim to? Ne mogu biti bezobrazan, na njega se jedino mogu osloniti.

„I ti stvarno vjeruješ u to? U slučaju da si zaboravio u kakvom je stanju klinac bio prije nego je otišao, ja nisam. Nikada u životu nisam vidio tako nešto. Bio je u stanju prijeći ti preko svega, iako si ga potjerao i povrijedio. I sam znaš da si tom, praktički, djetetu slomio srce. Ne vjerujem da će ikada moći biti stvarno sretan, a kamoli ovako brzo.”

Razbjesnim se na njegove riječi i prevrnem cijeli radni stol dreknuvši iz sve snage.

„Dobro! Sjebao sam! Kriv sam, jebeno sam kriv! Što hoćeš od mene!? Što da ti kažem!? Lena mi ne bi lagala... rekla je da je sretan.”