DO POSLJEDNJEG METKA

5. DIO

FABIJAN

Zar je u paklu ovoliko glasno? Počinjem polako dolaziti k sebi i skoro pa posve sam siguran da me Kondor skratio za glavu, ali mi nije jasno odakle ova turbulencija koja zaposjeda sva moja osjetila. Lagano otvaram oči i nešto dalje od sebe ugledam taj specifični lik od kojeg mi se zgrči utroba, ali i nešto čudno zaigra u njoj. Njegova svijetla kosa je jedina stvar koja nije tamna na njemu. Osim jezivo lijepih očiju, naravno. Zašto se sve ovoliko drma? I zašto me, dovraga, nije ubio?

Previše je zauzet tihim prepucavanjem sa ženskom koja sjedi pored njega da bi primijetio ove jadne znakove života koje pokazujem. Očito me samo privremeno ubio. I očito će to raditi sve dok ne smislim način kako da se izvučemo.

„Tebra, živ si!"

Začujem Teov glas sa svoje lijeve strane te nakrenem glavu u tom smjeru. Čini se poprilično živ, dobro je. Sad sam još zbunjeniji. Koji kurac ona budala hoće od nas? Nije mi ništa jasno.

„Šta se događa i šta to toliko tutnji, jebote?"

Upitam ga postajući sve više svjestan gdje se nalazim, a potom zaista zažalim što nisam mrtav. Jesmo mi to u jebenom helikopteru!?

„Umirao sam od straha da se nećeš probuditi, ali jesi li se baš morao probuditi sad kad polijećemo... nemoj popizditi, molim te."

Kaže mi jer zna da je ovo jedan od najgorih scenarija koji mi se može dogoditi. Mi se jebeno dižemo u zrak! O, ne, ne, ne! To se neće dogoditi!

„Ptičurina, zaustavljaj ovo sranje!"

Prestravljeno se proderem te naglo živnem jer smo svake sekunde na sve većoj visini. Ne samo da mi je oduzeo slobodu nego i tlo pod nogama!

„Opa, pa nije valjda da se bojiš visine? Tko bi rekao... a činio si se kao neustrašiv klinac."

Izgovori te mi omogući da se upoznam s njegovim osmijehom itekako zabavljen mojom reakcijom. Ja jebeno ne mogu... imam osjećaj kao da mi se pod nogama sve raspada. Kao da ćemo se srušiti svakog trenutka.

„Nosi se u tri kurca!"

Procijedim kroza zube te stisnem praktički svaki mišić koji imam u tijelu od straha. Života mi, manje sam se bojao i kad su nas ona dvojica ganjali... i kad sam vidio koliki su. I svaki put kad sam mislio da će me Kondor roknuti. A on je očito odlučio napraviti pakao od mog života umjesto da me pošalje u isti. I šta da ja sad radim!? Jebeno treperimo u zraku! Život mi ovisi o nekoj drugoj dvojici kretena koji upravljaju helikopterom! Ako su sposobni kao Maks i Rale, crno nam se piše.

„Brate, smiri se. Bar smo živi."

Prišapne mi Teo te izazove da se cinično podsmjehnem.

„To je tebi dobro? Znaš koliko se bojim letenja! Što smo sve samo propustili zbog toga... i sad ipak letimo i to zbog koga! Jebenog psihopata koji nas je oteo!"

Histerično započnem trudeći se biti što tiši, ali bezuspješno. Kladim se da me svi prisutni čuju, a pogotovo on.

„Baš ti hvala. A ja mislio da ćeš se zabaviti letenjem."

Sarkastično mi dobaci te mu poželim pokazati srednjak, ali ne mogu jer su Teove i moje ruke zavezane lisičinama za sjedala. Je l' to Ptičurina upravo pokušao ispasti zabavan? Jedini humor koji bi njemu mogao stajati je crni humor, ali ni za to ne garantiram.

„Jesi bar skontao tko je ova pored njega?"

Tiho upitam Tea, a on me pogleda onim svojim telećim pogledom koji ima kada nešto skrivi. Nije valjda!?